Connect with us

Život

Čovjek je ajkuli vuk

Published

on

Iako su Holivud i mas-mediji kreirali sliku o ajkulama kao mašinama za ubijanje ljudi, statistika neumoljivo otkriva da je zapravo čovjek predator ove vrste a ne obratno. Takav „odnos snaga“ potvrđen je i na crnogorskom primorju.

Ajkule usmrte godišnje u prosjeku 12 ljudi. Ljudi ubiju u prosjeku 11.417 ajkula na sat. Stradalničku sudbinu imaju i morski psi koji pokušavaju da se skuće u crnogorskom akvatoriju. Dugo vremena, crnogorsko podmorje bilo je „obećana zemlja“ za ajkule Mediterana koje ne zahtijevaju previše toplu vodu. Naročito za malu vrstu ove porodice riba koju na jugoslovenskoj strani jadranske obale zovu pešikan (od pescecane što na italijanskom znači ajkula).

Kada je na crnogorskom primorju, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, počeo masovni ribolov kočama (specijalni ribarski brodovi sa hladnjačama i mehaničkim sistemimima za bacanje i izvlačenje mreža), pešikani su tretirani kao škart ulov. Posade prvih koča kojima je matična luka bila u to vrijeme tek sagrađena marina u Baru, nakon svakog lova izbacivale su mrtve pešikane u vodu.

Za mještane to je bilo sasvim novo iskustvo pošto su odjednom dobili priliku da svakog dana posmatraju na dnu marine na desetine malih ajkula, teških u prosjeku po nekoliko kilograma ali izgleda gotovo kao ona čuvena iz Spilbergovog blokbastera

„Jaws“. Sve dok taj prizor nije zgrozio nekoliko putnika namjernika iz Italije.

Zgražavanje nije bilo posledica sumorne slike malih morskih pasa koji su se raspadali na dnu marine, već iskustvo koje ribolovci sa prvih koča na Južnom Jadranu nisu imali – ova vrsta ribe u većem dijelu Mediterana tretira se kao vrhunski specijalitet!

Naravno, upoznavanje crnogorskih ribolovaca, mahom brdskoplaninske porodične tradicije, sa ovim detaljem okrenulo je odnos prema pešikanima za 180 stepeni. Na njihovu štetu. Vrsta koja je do tada bila kolateralna šteta ribolova barskim kočama, postala je ciljani plijen jer su Italijani odmah organizovali uvoz ove ribe uz ugovor o kupovini kompletnog ulova!

 

Uporedo je pešikan kao delikates počeo da masovno zauzima mjesto i na trpezi lokalnog stanovništva, pošto je iz Italije stigla i specifična receptura za pripremu ove ribe (prije pečenja, fileti oguljene ajkule odstoje noć u specijalnoj marinadi kako bi se „ubio“ opori miris).

Sudbina ove male vrste ajkula nakon što je na velika vrata stigla i na trpezu crnogorskih primoraca brdskoplaninskog porijekla mogla bi da se opiše jednom riječju: „Genocid“. Nakon samo dvije godine od početka masovnog lova na pešikane, naime, ovi maleni morski psi gotovo su nestali iz crnogorskog podmorja.

 

Iskustvo sa pešikanima, promijenilo je i odnos crnogorskih ribolovaca prema onim krupnijim ajkulama. Do tada tretirane kao morske nemani, postale su unosni plijen u očima lokalnih ribara, naročito onih povezanih sa ribljim restoranima na glasu u kojima se meso ajkule nudi kao specjaltitet kuće.

Podrazumjeva se, nisu baš svi morski psi koji obitavaju u crnogorskom akvatoriju jestivi. Recimo tzv. “glavonja“ ima ekstremno otrovnu jetru zbog čega su poznati ribari iz Tivta Lakićevići prošlog ljeta jedan primjerak ove vrste težak 150 kilograma vratili u more.

 

Takva sudbina nije zadesila i rijetku atlansku ajkulu koja je skončala na 14 milja od obale Bara u mreži čuvenog ribara Zorana Milovića Toša u zoru 5. avgusta 2011. godine. Ovaj „kapitalac“ završio je (uglavnom) na trpezi „ribarskog gnijezda“ kod Rajka Orlandića na vrhu barske marine. Prije nego je počinuta na roštilj, Tošova ajkula obišla je stranice gotovo svih listova regiona.

Iako je najbolji poznavalac morskih pasa u ovom dijelu Evrope, doktor biotehničkih nauka Alan Soldo, na osnovu slike identifikovao Tošov spektakularni ulov kao primjerak tzv. atlanske ajkule, koja je potencijalno opasna po ljude ali nikada ne prilazi obali, njeni egzekutori tvrde da je riječ o istoj vrsti morskog psa o kojem je Spilberg 1975. snimio svoj kultni film.

„Klasična bijela ajkula. Imala je tri reda zuba. Mogu da pričaju što oće“, komentarisala je u glas družina ribolovaca koji se redovno okupljaju kod Orlandića.

Lovac na „jedinu ikad izvađenu bijelu ajkulu u Crnoj Gori“ naizgled je nevoljno, nakon što mu je odbijen zahtjev da mu intervju bude plaćen, počeo svoju verziju priče o spektakularnom ulovu od prije tri ljeta.

„Ajkule ne mogu da žive dugo kad se uhvate u mreži. Kad smo ovu izvukli bila je praktično mrtva. Davala je neke znake života pa sam pokušao da joj dam vještačko disanje usta na usta, ali ništa nije pomagalo… Izdahnula nam je na putu ka marini“, prisjetio se Tošo.

Legendarni ribolovac, roker i svojevremeno prvi hipik u Baru, razjasnio je i zašto na fotografijama Anta Bakovića koje su prije tri godine obišle region, nije bilo i njega pored ajkule, već samo kolege ribara Erša Begzića.

„Mi Šušanjani ne volimo da se pojavljujemo u medijima kao Starobarani, pa sam prepustio svu slavu Eršu. Poslije mi je bilo malo krivo, jer smo ajkulu, ipak, izvadili mojom mrežom, zajednički i na mom čamcu. Ali već je bilo kasno, Eršo je postao zvijezda dana“, ispričao je uz šeretski osmjeh Tošo.

 

Milović je imao ponudu da ajkulu proda jednom Rusu koji je želio da je preparira. Umjesto toga, završila je na gradelama Rajkovog roštilja…

„Rus je tražio da mu je donesemo u Beograd. Nudio je lijepe pare. Ali taj transport je bio toliko komplikovan da sam odustao i onda nam nije preostalo ništa drugo do da pojedemo monstruma“, zaključio je Tošo.

Na njegove riječi nadovezao se Orlandić pokazujući rukom na sto: „Napiši, pojeli smo ga ovdje kao vukovi“.

Mladen STOJOVIĆ (21.09.2014.)

 

Bar

Prihodi Nacionalnih parkova veći 94 odsto

Published

on

Nacionalni parkovi Crne Gore prihodovali su od početka godine do 14. aprila 155,76 hiljada eura što je 94,78 odsto više nego prošle godine.

Direktor NPCG, Vladimir Martinović, kazao je da su u ovu godinu ušli sa istim elanom i željom da pokažu da kroz zalaganje, rad i trud svih zaposlenih rezultati ne mogu izostati.

“To pokazuju i posljednji podaci o prihodima koji su premašili rekorde od prošle godine i ujedno najavljuju da je pred nama još jedna uspješna poslovna godina. Prošla godina bila je rekordna po svim parametrima, a i ovu smo započeli uspješno i već do sredine aprila možemo se pohvaliti prihodima koji su skoro 95 odsto veći od prošlogodišnjih”, rekao je Martinović.

Iz NPCG su kazali da je, zahvaljujući dobroj saradnji sa nadležnim institucijama, lokalnim upravama i preduzetnicima, kontinuiranoj saradnji sa turističkom privredom, ali i promocijom nacionalnih parkova na međunarodnim turističkim sajmovima povećano interesovanje posjetilaca za prirodne vrijednosti zaštićenih područja i njihovu turističku ponudu koja se zasniva na aktivnom odmoru.

Nastavi Citanje

Budva

Audicija za Ritam Evrope 13. aprila

Published

on

Audicija će se održati u subotu, 13. aprila sa početkom u 20 časova u Osnovnoj školi “Stefan Mitrov Ljubiša”.

“Dragi naši Budvani i Budvanke, pozivamo vas da se prijavite na najveće muzičko takmičenje namijenjeno za mlade”, poručuju organizatori.

„Ritam Evrope“ je najveće muzičko takmičenje namijenjeno takmičarima uzrasta od 14 do 21 godine, djeci i omladini koja su talentovana za ples i pjevanje. Odabrani na audiciji će imati priliku da svoj talenat za pjevanje i ples usavršavaju tokom višemjesečnih priprema, u kampovima, a sa njima će raditi stručni tim.

Pobjednici festivala kao nagradu dobijaju poklon putovanje u zemlju koju budu predstavljali na takmičenju.

Podsjećamo da je pobjedu u 2023. godini odnijela Opština Budva i da je domaćin ovogodišnjeg takmičenja „Ritam Evrope“ .

Prijave se vrše putem instagram profila @rhythm_of_europe ili na broj +38269778778 (Viber/WhatsApp).

Nastavi Citanje

Bar

Da se “Ribnikar” ne ponovi u susjedstvu, neophodan strateški odgovor društva i medija

Published

on

PIŠU: Teodora Đurnić i Vesna Ivanovska-Ilievska

Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traume, situacija u kojoj mlada osoba nailazi na nerazumijevanje porodice, vaspitni stil koji uključuje vikanje i batine, neki su od okidača koji djecu i mlade dovodi do izvršenja masovnih ubistava u školama, navodi psihološkinja Adriana Pejaković.

U maju ove godine se u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu dogodilo masovno ubistvo u kojem je trinaestogodišnji dječak pištoljem ubio devetoro djece i čuvara škole. Posle toga i u školama u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji pojavile su se slične prijetnje upućene đacima i nastavnicima, a u Crnoj Gori je na meti bio i Elektrotehnički fakultet u Podgorici.

Na imejl adresu Univerziteta Crne Gore (UCG) petog maja stigla je poruka u kojoj nepoznata osoba prijeti da će na Eletrotehničkom fakultetu počiniti goru nesreću nego onu koja se desila u Srbiji.

„Informisan sam da je prijetnja stigla na više adresa na UCG. O prijetnji je sa našeg fakulteta odmah obaviješten Rektorat i zgrada tehničkih fakulteta je ubrzo evakuisana“, kazao je dekana Elektrotehničkog fakulteta, Miloš Daković.

Prije svega nekoliko dana, uprava nikšićke Osnovne škole „Ratko Žarić“ podnijela je prijavu policiji da je jedan učenik prijetio đacima da će ih navodno ubiti i da posjeduje spisak žrtava. Sličano se desilo i u Osnovnoj školi “9. maj” u Sutivanu kod Bijelog Polja, gdje je četrnaestogodišnji dječak takođe sa spiskom žrtava prijetio đacima. U ovoj školi je nakon te prijetnje raspoređen službenik tamošnjeg policijskog Odjeljenja bezbjednosti.

I u Sjevernoj Makedoniji učenik se pojavio u osnovnoj školi sa plastičnim pištoljem. U Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) Sjeverne Makedonije objašnjavaju da je odmah nakon nemilog događaja u Beogradu nekoliko makedonskih resora i institucija započelo konsultacije o dopuni postojećih mehanizama za otkrivanje i prevenciju vršnjačkog nasilja.

„Policija kroz sve službe preduzima aktivnosti za sprečavanje nasilja u školama. U koordinaciji sa direktorima i stručnim službama, uspostavljeno je kontinuirano prisustvo policije u blizini škola kako bi se omogućilo brzo reagovanje u slučaju potrebe, posebno tokom velikih raspusta kada je veća učestalost djece. Policija je u pojedinim slučajevima vršila pregled ličnog prtljaga djece pri ulasku u škole, rančeve, torbe i slično“, rekli su iz MUP-a Sjeverne Makedonije.

Odgovori nadležnih institucija na nesreću u Srbiji

Prema istraživanja “Small Arms Survey”, globalnog centra koji pruža relevantne informacije o svim aspektima malokalibarskog oružja i oružanog nasilja, na trećem i četvrtom mjestu sa jednakim brojem komada oružja na stotinu stanovnika nalaze se Crna Gora i Srbija.

Nakon nesreće u Srbiji, Ministarstvo unutrašnjih poslova Crna Gore i Uprava policije podsjetili su na akciju “Poštuj život – vrati oružje” koja se u Crnoj Gori sprovodi od 2014. godine, a po kojoj svaki građanin shodno Zakonu o oružju može bez bilo kakvih pravnih posljedica nesmetano i dobrovoljno policiji predati vatreno oružje bez obzira na to da li oružje posjeduju u ilegalnom ili legalnom vlasništvu i nezavisno o kojoj kategoriji vatrenog oružja je riječ.

Detaljna pitanja o oduzetom oružju i uopštenom odgovoru institucija u Crnoj Gori na prevenciju masovnog ubistva koje se dogodila u Srbiji poslata su na adresu Upravi policije od kojih nismo dobili odgovor.

Mladen Marković iz Uprave policije je nedavno za televiziju Vijesti kazao da je u prvoj polovini godine vraćeno 830 komada oružja, preko 200 komada minsko-eksplozivnih sredstava i oko 24 000 komada municije različitog kalibra.

Ipak, profesorica medijske pismenosti, Svetlana Jovetić Koprivica smatra da crnogorske institucije nemaju razvijene strategije kojima bi mogle da se suoče sa ovim i sličnim problemima.

„To naravno ne znači da se zaposleni u sistemu bezbjednosti i obrazovanja ne trude da nađu odgovarajuća rješenja, već da složenost ovog problema prevazilazi postojeće mogućnosti“, dodaj Jovetić Koprivica.

Svetlana Jovetić Koprivica (Foto: Privatna arhiva)

Nakon masovnog ubistva u Srbiji i u Sjevernoj Makedoniji pokrenute su određene mjere prevencije, pa je krajem prošle školske godine otvorena i elektronska adresa za prijavu nasilja u školama.

„Do sada je stiglo preko 50 prijava. Većina njih se odnosi na vršnjačko nasilje, a najčešći podnosioci pritužbi su roditelji ili staratelji. Neki od njih su za nedolično ponašanje nastavnika, a dostavljeni su i predlozi za povećanje bezbjednosti u školama“, objašnjavaju iz Ministarstva prosvete i kulture Sjeverne Makedonije.

Na inicijativu njihovog ministra prosvete i nauke, Jetona Šaćirija formirana je i radna grupa koju čine psiholozi i socijalni radnici, koja ima savjetodavnu ulogu i za svaku prijavu poziva administraciju i stručnu službu škole na razgovor, a po potrebi i roditelje učenika.

Kolektivna trauma opravdana reakcija na nesreću

Psihološkinja Adriana Pejaković komentarišući prijetnje učenicima u crnogorskim školama,  ističe da je nakon događaja u Srbiji došlo do „prelivanja agresivnosti“. Primjećuje i da su nakon masovnog ubistva u Beogradu ljudi sami krenuli da rješavaju ovu situaciju i traže krivaca u školi, medijima ili društvu.

„Ovo je uobičajena traumatska reakcija gdje želimo odmah da se otresemo ojećanja šoka i nevjerice i “posložimo” događaj da bismo se osjećali bezbjednije. Tada su mnogi psiholozi apelovali da zastanemo, da dozvolimo sebi da se osjetimo tužno i nemoćno pred užasom, bilo sami bilo uz nečiju podršku jer nije dobro ova osjećanja ignorisati“, kaže Pejaković.

Adriana Pejaković (Foto: Privatna arhiva)

Pejaković navodi različita osjećanja koja su nas sve obuzela nakon pomenute tragedije.

„Javila su se osjećanja straha i brige, kao i pitanja koliko su naša djeca bezbjedna? Kako da im ovo objasnimo? Kako da budemo tu jedni za druge? Ovaj događaj je presedan po mnogim aspektima i važno je da kao društvo uradimo sve da zaštitimo svoje najmlađe  i najranjivije članove“, dodaje ona.

Sociolog i redovni profesor na Učiteljskom fakulteta „Sv. Kliment Ohridski“ na univerzitetu „Sv. Ćirila i Metodija“, Emilj Sulejmani, komentarišući društveni kontekst događaja ističe bitnonst  socijalizacije za razvoj pojedinca.

„Događaj u Beogradu je odraz jedne asocijalne osobe koja nije prošla ili bila nedovoljno pripremljena da se suoči sa sekundarnom socijalizacijom koja se odvija u školama, a posebno u procesu puberteta. U ovoj fazi socijalizacija zavisi od dva glavna faktora, a to su škole i drugova iz razreda“, navodi Sulejmani.

Emilj Sulejmani (Foto: Privatna arhiva)

Pejaković je navela i neke od „okidača“ za masovne pucnjave u školama.

„Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traumatska iskustva, porodična situacija u kojoj mlada osoba ne može da nađe razumijevanje, vaspitni stil roditelja koji može uključivati vikanje, vrijeđanje i batine itd..  Naravno, u mnogim porodicama se dešava da djeca i mladi budu izloženi ovim situacijama pa neće zapucati na škoske drugove. Ne možemo sa sigurnošću znati, ali ovdje govorimo o faktorima koji povećavaju vjerovatnoću za neko agresivno i impulsvno ispoljavanje“, kaže ona.

Dezinformacije i izazovi društvenih mreža

Urednik u Raskrinkavanju.me, Darvin Murić kaže da su se i crnogorski mediji uključili u senzacionalističko izvještavanje o masovnom ubistvu u Beogradu.

„Bilo je i dezinformacija, srećom najmanje u onim uticajnim i najčitanijim medijima, već se dezinformisanje o toj temi u najvećoj mjeri svelo na one koje su poznati dezinformisanju. Kada je u pitanju etički kodeks – on je, kao što to obično biva situacijama poput pucnjave u beogradskoj školi, kada mediji ne prezaju skoro ni od čega da bi došli do klika i lajka, maksimalno ignorisan. Objavljivane su fotografije i poluinformacije koje u ovakvim slučajevima treba izbjegavati po svaku cijenu“, kazao je Murić, navodeći da su dezinformacije koje su dolazile iz regiona vrlo lako bile dostupne i našim građanima zbog dijljenja istog jezika.

Darvin Murić (Foto: Privatna arhiva)

Kada je u pitanju izvještavanje makedonskih medija o samoj nesreći, komunikolog i profesor na Međunarodnom balkanskom univerzitetu u Skoplju, Sead Džigal ističe da su mediji primarno koristili zvanične izvore informacija poput lokalne policije i institucija u Srbiji, da bi kasnije veliki broj sadržaja prenosili iz srpskih medija, pa preko njih i veliki broj dezinfromacija.

„Ponovo je propao profesionalizam medija, iako je bilo pokušaja pojedinih medija i novinara da profesionalno i etički informišu javnost, međutim, na kraju, zloupotreba tragedije i eksploatacija slučaja zarad javnosti u korist medija je prevagnula“, kaže Džigal.

Sead Džigal (Foto: Privatna arhiva)

Murić kaže da je nakon masovnog ubistva u Srbiji, bilo „očekivano“ i da će prijetnje đacima u crnogorskim školama dobiti medijski prostor.

„Senzacionalizma koji može izazvati strah među čitaocima i jeste bilo, ali na sreću nismo zabilježili širenje dezinformacija o tim slučajevima“, dodaje Murić.

Psihološkinja Pejaković skreće pažnju i na društvenu mrežu Tik Tok kojom se u periodu nakon masovnog ubistva u Srbiji širio i veliki broj snimaka i poruka agresivnog sadržaja.

„Ipak, moramo shvatiti ne i opravdati da su mnoga djeca na ovaj način pokušala da preuzmi kontrolu nad situacijom, da ovladaju strahom i agresijom koja se javila usljed ovog čina“, kaže Pejaković.

I Nadica Skeparoska-Petkovska iz Društva za privatnu praksu za psihologiju „Moziak“, navodi da izvještavanje medija o nesreći može kod djece izazvati fenomen „normalizacije nasilja“.

„Postoji nešto što se zove imitacija nasilnog čina. Snezacionalističko izvještavanje o događaju, sa svim detaljima, može da probudi radoznalost kod djece, a kod neke djece djeluje ohrabrujuće na ponavljanje čina. Takvo izvještavanje na neki način stvara antiheroja čije ponašanje određena djeca žele da kopiraju. Djeca uglavnom uče preko modela. Imitacija nasilja je pojava o kojoj svjedoči više studija u svijetu. Taj fenomen podstiče medijsko izvještavanje sa svim detaljima, što često služi kao putokaz za naknadne nasilne radnje“, objašnjava Skeparoska-Petkovska.

Nadica Skeparoska-Petkovska (Foto: Privatna arhiva)

Profesorica medijske pismenosti, Jovetić Koprivica istakla je i značaj izučavanja ovog predmeta u školama, kao odbranu od dezinformacija i filtriranje sadržaja.

„Medijska pismenost se pokazuje nužnošću koja u Crnoj Gori ove godine prvi put ulazi među starije osnovnoškolke/ce kao izborni predmeti, a očigledno je da će biti neophodna na mnogo ranijem uzrastu kao obavezan predmet. Nije riječ samo o praćenju sadržaja koji zaokupljaju pažnju djeteta jer na nekom osetljivijem uzrastu to nije ni moguće, ali istinska zainteresovanost za ono što čini djetetov svijet može nas dovesti u poziciju saveznika. Pred količinom i sadržajem koji je svakodnevno dostupan i djeci i nama odraslima, pitanje je koliko i takvo savezništvo ima efekta. Ipak, to je jedino na šta se možemo osloniti“, kaže ona.

Kritičko mišljenje, briga o mentalnom zdravlju i razgovor sa djecom kao moguća rešenja

Pejaković navodi da danas živimo u društvenom kontekstu u kojem su mladima uzori razni zabavljači i jutuberi koji „promovišu anitvrijednosti: brz život, kriminal, promiskuitet, veliki novac..“

„Djeca i mladi na taj način uče da živimo u društvu u kome su to vrijednosti koje valja dostići da bismo bili “neko”. Ovo je atmosfera “ natopljena” kompeticijom i agresijom a kao ljudska bića tako ne možemo da živimo jer smo prirodno predodređeni da budemo solidarni i usmjereni jedni na druge. Potrebno je da učimo djecu i mlade da agresiju koju prirodno imaju i koja je sasvim u redu kanališu kroz sport ili umjetnost , da im ponudimo valjane uzore, da i sami budemo takvi uzori“, kaže ona.

Jovetić Koprivica ističe da profesori i nastavnici moraji otvoreno i neposredno komunicirati sa učenicima.

„Sprečavanje ovakvih i sličnih događaja su moja životna misija jer predajući književnost kontinuirano gradim svijest mladih ljudi o vrlini, vrijednosti, čovječnosti, humanosti. Međutim, sopstvenim primjerom pozivam roditelje i djecu na kontinuirano učenje, otvorenost, spontanost, razmjenu što bi mogao biti jedan od ključeva u suzbijanju i sprečavanju nasilja“, kaže ona.

I Skeparoska-Petkovska navodi da je ključan otvoren razgovor sa djecom.

„Možemo da razgovaramo o prevenciji i prepoznavanju nasilja, rizičnim ponašanjima među mladima, kao i o svemu što se tiče mentalnog zdravlja, kako u školama tako i u medijima“, zaključuje ona.

Kada je u pitanju plasiranje i konzumiranje medijskog sadržaja, Džigal dodaje da je u stvarnosti veoma teško ostati zaštićen od medijskih manipulacija, čak i za solidno medijski pismene građane. Zato je, po njegovom mišljenju, najbolje izbjegavati medije koji imaju istoriju i praksu objavljivanja manipulativnih i senzacionalističkih sadržaja.

I Murić ističe korištenje zvaničnih izvora, te objavljivanje isključivo provjerenih i potvrđenih informacija.

„Ono što mi uvijek govorimo čitaocima Raskrinkavanja jeste da traže dodatne izvore, da izbjegavaju portale koji nisu registrovani, koji objavljuju nepotpisane tekstove, da uvijek daju prednost medijima koji objavljuju zvanične i provjerene informacije, a posebno da ne učestvuju u dijeljenju dezinformišućeg sadržaja“, zaključuje Murić.

Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i partnera i nužno ne odražava stavove donatora.

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.