Connect with us

Život

O hororu kraj Mogrena i danas se šapuće

Published

on

Jedini poznati napad ajkule na čovjeka u crnogorskom podmorju, koji se završio tragično po žrtvu, desio se 13. jula 1955. godine. Tri mladića odveslala su drvenom barkom ka Budvi iz pravca Jaza, gdje su ljetovali u koloniji studenata. Kod uvalice na samom rubu desne plaže Mogren, tik do velike ravne stijene koja je i danas omiljeno mjesto za sunčanje, zastali su da se okupaju.

U vodu je prvi uskočio 21-godišnji student elektrotehnike iz Čačka Stevan Stevica Tomašević i ubrzo nakon toga bio napadnut. Atak je bio smrtonosan već u prvom naletu jer je od strahovitog ugriza morske nemani mladić bio gotovo prepolovljen.

Prema tvrdnjama lokalnih ribara, Tomaševića je napala velika bijela ajkula koju je primijetila i mornarička straža pokušavajući kasnije bezuspješno da je ulovi. Navodno, ajkula je bila dugačka čak 6,5 metara. Prema sjećanjima starijih Budvana, doplivala je u crnogorsko podmorje za jednim američkim brodom a ka obali ju je privukla lešina magarca koju je neko bacio nedaleko od uvale na rubu plaže Mogren gdje se desio smrtonosni napad.

Par dana nakon tragedije, porodica i prijatelji nesrećnog mladića isplovili su čamcima do mjesta nesreće i oprostili se od njega bacivši cvijeće i vijence u more. Mladić je prije skoka u vodu imao majicu Kajakaškog kluba Čačak koja je imala na leđima izvezeni broj 137, koji odgovara datumu njegove smrti…

Mjesec nakon tragedije, pri vrhu visoke stijene koja se uzdiže iznad uvalice na rubu plaže Mogren, porodica nesrećnog mladića postavila je spomen ploču. Ona i danas stoji na istom mjestu, ali natpis sa pljosnog kamena koji ograđuje uvalicu ispod stijene moguće je bilo pročitati jedino uz pomoć dvogleda. „Bilo“ zbog toga što je patina danas sakrila slova na tabli…

Na tabli je ispisano: „U uvali iza ove stijene, kupajući se sa drugovima, 13 VII 1955 izgubi život Stevan – Stevica Tomašević, student elektrotehnike iz Čačka, u svojoj 22 godini, kao žrtva morske nemani. Neutješna porodica i drugovi“.

O ovom nemilom događaju, zanimljivo, nije izvijestio nijedan štampani medij! Prvi tekst posvećen tragediji kraj plaže Mogren, na koji smo naišli tragajući u arhivu, bio je članak objavljen u Pobjedi od 14. avgusta 1955. godine. Podgorički list je tada izlazio kao dvomjesečnik a tekst je zapravo bio posvećen postavljanju spomen table stradalom Tomaševiću.

„U Budvi je prošle nedjelje obavljena jedna neobična i tužna svečanost. Otkrivena je spomen ploča Stevanu-Stevici Tomaševiću studentu elektrotehnike iz Čačka“, piše u uvodu teksta.

Tek u trećoj rečenici spominje se kako je mladić stradao. „Nesrećni mladić koji je u Budvi ljetovao u koloniji studenata, nastradao je prilikom kupanja od morskog psa“, pisala je Pobjeda.

U nastavku teksta navodi se ko je prisustvovao i ko je održao govor tokom ceremonije…

Iz odnosa štampanih medija prema ovoj tragediji jasno je da napad ajkule na čovjeka, tik kraj jedne od najatraktivnijih plaža Jadrana, nije u ono vrijeme bila „društveno-podobna tema“. U ovom detalju treba tražiti razloge zbog čega se minulih godina u brojnim izvještajima povodom ulovljenih ili primijećenih ajkula na crnogorskom primorju, nesreća kraj Mogrena pominjala tek uzgred, bez osnovnih informacija i uglavnom uz netačne podatke.

Ovakav odnos medija potpomogao je stvaranju legende po kojoj je nesrećni mladić skočio sa stijene direktno u čeljusti nemani koja ga je nakon toga progutala…

U gotovo svim verzijama ove nesreće, mladić je bio žrtva velike bijele ajkule. Ova, za ljude svakako najmsrtonosnija vrsta morskog psa, veoma rijetko zalazi u Jadransko more i još rjeđe prilazi obali. U crnogorskom akvatoriju je, zvanično, ulovljena samo jednom. Prije 16 godina na pučini je mladunče ove nemani izvukao poznati budvanski ribar Ilija Rafailović.

Na osnovu informacija iz hrvatskih medija, iza svih smrtonosnih napada morskog psa na istočnoj strani Jadrana stoji upravo velika bijela ajkula. S tim u vezi zanimljiv je i znakovit podatak da u akvatorijumu nekada jugoslovenskog dijela Jadrana, od napada ajkule nikada nije stradao mještanin! Preciznije: Sve poznate žrtve bili su turisti!

Prvi registrovani napad se desio u Kraljevici je 21. avgusta 1934. godine. Žrtva je bila 17-godišnja Verica Novak iz Ljubljane. Prema predanju mještana otplivala je daleko od obale, pa nije čula povike upozorenja ribara koji su ugledali kako prema njoj idezlokobno peraje. Tijelo djevojke nije nikada pronađeno.

Malo nakon tragedije kod Mogrena, od napada ajkule kod Opatije stradala je 32-godišnja Njemica Karla Podzun. Nju je ajkula napala samo nekoliko metara od obale. Vrisnula je nakon prvog ugriza i počela da zapomaže. Prije nego su stigli da joj pomognu uslijedio i drugi napad u kojem ju je ajkula zauvijek odvukla u dubinu…

Pet godina kasnije nedaleko od ovog mjesta stradao je 19-godišnji student iz Beograda Sabit Plana. Sa sedmoricom prijatelja 24. septembra otplivao je stotinjak metara od obale. I on je bio žrtva bijele ajkule koja mu je otrgla obje noge i dio ruke.

Na novi smrtonosni napad čekalo se ponovo pet godina. Desio se kod Bakra a žrtva je bio 33-godišnji Čeh Jozef Treliac. Njega je 16. avgusta dok je plivao uz ribarsku mrežu sa ulovom tuna napala bijela ajkula. Čeh se sa teškim povredama nekako dovukao do obale ali je ubrzo preminuo u bolnici.

Sledeći smrtonosni atak, ponovo bijele ajkule, stigao je opet nakon pet godina. Nesreća se ponovo desila u Istri, 5. Septembra 1971. kod Ike, a žrtva je bio poljski turista Stanislav Klepa. I Poljaka su, poput prethodne žrtve uspjeli da izvuku na obalu živog, ali je iskrvario do bolnice pošto mu je neman odgrizla obje noge.

Poslednji smrtonosni atak ajkule, naravno velike bijele, desio se 10. septembra 1974. godine kod Omiša. Žrtva je bio 21-godišnji Njemac Rolf Šnajder. Ovaj slučaj detaljno je opisan u hrvatskim medijima. Njemačkog turistu napala je pet metara duga bijela

ajkula ali ga je, u prvi mah spasio Italijan Vitorio Solinji, koji je napao morskog psa i uspio da izvuče žrtvu na obalu. Nažalost, Šnajderu je ajkula odgrizla dio noge pa je i on iskrvario prije nego su uspjeli da mu pruže adekvatnu medicinsku pomoć.

Nakon ove tragedije na istočnom strani Jadrana zabiljžen je još samo jedan atak ajkule koji, na sreću, nije bio smrtonosan. Desio se kod ostrva Visa, u čuvenoj uvali Smokova, 6. oktobra 2008. Godine.Žrtva napada bio je slovenački turista Damjan Pesek (43). I on je imao susret bliske vrste sa bijelom ajkulom koja ga je ugrizla za lijevu potkoljenicu.

Incident se desio samo desetak metara od obale gdje je Slovenac sa nekoliko zemljaka prethodno dugo ronio. U jednom trenutku ugledao je u vodi ajkulu, izronio i povikao “bijela psina, bijela psina”, ali je ubrzo potom i zajaukao.

Prijatelji su ga brzo nakon napada nemani izvukli na čamac, dok je ajkula kružila oko njih. Na sreću, Slovenac je imao adekvatnu pomoć prijatelja koji su usporili krvarenje, na vrijeme je stigao do Doma zdravlja na Visu odakle je helikopterom prebačen do splitske bolnice gdje je operisan.

Analiza dva zuba, koji su tokom operacije izvađeni iz noge Slovenca, potvrdila su da je preživio atak bijele ajkule duge oko tri metra.

Prirodni plijen velike bijele ajkule je tuna. To je jedna od rijetkih riba koja se poslednjih godine češće susreće u crnogorskom akvatoriju…

 

Continue Reading
Ostavi Komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Bar

Da se “Ribnikar” ne ponovi u susjedstvu, neophodan strateški odgovor društva i medija

Published

on

PIŠU: Teodora Đurnić i Vesna Ivanovska-Ilievska

Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traume, situacija u kojoj mlada osoba nailazi na nerazumijevanje porodice, vaspitni stil koji uključuje vikanje i batine, neki su od okidača koji djecu i mlade dovodi do izvršenja masovnih ubistava u školama, navodi psihološkinja Adriana Pejaković.

U maju ove godine se u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu dogodilo masovno ubistvo u kojem je trinaestogodišnji dječak pištoljem ubio devetoro djece i čuvara škole. Posle toga i u školama u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji pojavile su se slične prijetnje upućene đacima i nastavnicima, a u Crnoj Gori je na meti bio i Elektrotehnički fakultet u Podgorici.

Na imejl adresu Univerziteta Crne Gore (UCG) petog maja stigla je poruka u kojoj nepoznata osoba prijeti da će na Eletrotehničkom fakultetu počiniti goru nesreću nego onu koja se desila u Srbiji.

„Informisan sam da je prijetnja stigla na više adresa na UCG. O prijetnji je sa našeg fakulteta odmah obaviješten Rektorat i zgrada tehničkih fakulteta je ubrzo evakuisana“, kazao je dekana Elektrotehničkog fakulteta, Miloš Daković.

Prije svega nekoliko dana, uprava nikšićke Osnovne škole „Ratko Žarić“ podnijela je prijavu policiji da je jedan učenik prijetio đacima da će ih navodno ubiti i da posjeduje spisak žrtava. Sličano se desilo i u Osnovnoj školi “9. maj” u Sutivanu kod Bijelog Polja, gdje je četrnaestogodišnji dječak takođe sa spiskom žrtava prijetio đacima. U ovoj školi je nakon te prijetnje raspoređen službenik tamošnjeg policijskog Odjeljenja bezbjednosti.

I u Sjevernoj Makedoniji učenik se pojavio u osnovnoj školi sa plastičnim pištoljem. U Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) Sjeverne Makedonije objašnjavaju da je odmah nakon nemilog događaja u Beogradu nekoliko makedonskih resora i institucija započelo konsultacije o dopuni postojećih mehanizama za otkrivanje i prevenciju vršnjačkog nasilja.

„Policija kroz sve službe preduzima aktivnosti za sprečavanje nasilja u školama. U koordinaciji sa direktorima i stručnim službama, uspostavljeno je kontinuirano prisustvo policije u blizini škola kako bi se omogućilo brzo reagovanje u slučaju potrebe, posebno tokom velikih raspusta kada je veća učestalost djece. Policija je u pojedinim slučajevima vršila pregled ličnog prtljaga djece pri ulasku u škole, rančeve, torbe i slično“, rekli su iz MUP-a Sjeverne Makedonije.

Odgovori nadležnih institucija na nesreću u Srbiji

Prema istraživanja “Small Arms Survey”, globalnog centra koji pruža relevantne informacije o svim aspektima malokalibarskog oružja i oružanog nasilja, na trećem i četvrtom mjestu sa jednakim brojem komada oružja na stotinu stanovnika nalaze se Crna Gora i Srbija.

Nakon nesreće u Srbiji, Ministarstvo unutrašnjih poslova Crna Gore i Uprava policije podsjetili su na akciju “Poštuj život – vrati oružje” koja se u Crnoj Gori sprovodi od 2014. godine, a po kojoj svaki građanin shodno Zakonu o oružju može bez bilo kakvih pravnih posljedica nesmetano i dobrovoljno policiji predati vatreno oružje bez obzira na to da li oružje posjeduju u ilegalnom ili legalnom vlasništvu i nezavisno o kojoj kategoriji vatrenog oružja je riječ.

Detaljna pitanja o oduzetom oružju i uopštenom odgovoru institucija u Crnoj Gori na prevenciju masovnog ubistva koje se dogodila u Srbiji poslata su na adresu Upravi policije od kojih nismo dobili odgovor.

Mladen Marković iz Uprave policije je nedavno za televiziju Vijesti kazao da je u prvoj polovini godine vraćeno 830 komada oružja, preko 200 komada minsko-eksplozivnih sredstava i oko 24 000 komada municije različitog kalibra.

Ipak, profesorica medijske pismenosti, Svetlana Jovetić Koprivica smatra da crnogorske institucije nemaju razvijene strategije kojima bi mogle da se suoče sa ovim i sličnim problemima.

„To naravno ne znači da se zaposleni u sistemu bezbjednosti i obrazovanja ne trude da nađu odgovarajuća rješenja, već da složenost ovog problema prevazilazi postojeće mogućnosti“, dodaj Jovetić Koprivica.

Svetlana Jovetić Koprivica (Foto: Privatna arhiva)

Nakon masovnog ubistva u Srbiji i u Sjevernoj Makedoniji pokrenute su određene mjere prevencije, pa je krajem prošle školske godine otvorena i elektronska adresa za prijavu nasilja u školama.

„Do sada je stiglo preko 50 prijava. Većina njih se odnosi na vršnjačko nasilje, a najčešći podnosioci pritužbi su roditelji ili staratelji. Neki od njih su za nedolično ponašanje nastavnika, a dostavljeni su i predlozi za povećanje bezbjednosti u školama“, objašnjavaju iz Ministarstva prosvete i kulture Sjeverne Makedonije.

Na inicijativu njihovog ministra prosvete i nauke, Jetona Šaćirija formirana je i radna grupa koju čine psiholozi i socijalni radnici, koja ima savjetodavnu ulogu i za svaku prijavu poziva administraciju i stručnu službu škole na razgovor, a po potrebi i roditelje učenika.

Kolektivna trauma opravdana reakcija na nesreću

Psihološkinja Adriana Pejaković komentarišući prijetnje učenicima u crnogorskim školama,  ističe da je nakon događaja u Srbiji došlo do „prelivanja agresivnosti“. Primjećuje i da su nakon masovnog ubistva u Beogradu ljudi sami krenuli da rješavaju ovu situaciju i traže krivaca u školi, medijima ili društvu.

„Ovo je uobičajena traumatska reakcija gdje želimo odmah da se otresemo ojećanja šoka i nevjerice i “posložimo” događaj da bismo se osjećali bezbjednije. Tada su mnogi psiholozi apelovali da zastanemo, da dozvolimo sebi da se osjetimo tužno i nemoćno pred užasom, bilo sami bilo uz nečiju podršku jer nije dobro ova osjećanja ignorisati“, kaže Pejaković.

Adriana Pejaković (Foto: Privatna arhiva)

Pejaković navodi različita osjećanja koja su nas sve obuzela nakon pomenute tragedije.

„Javila su se osjećanja straha i brige, kao i pitanja koliko su naša djeca bezbjedna? Kako da im ovo objasnimo? Kako da budemo tu jedni za druge? Ovaj događaj je presedan po mnogim aspektima i važno je da kao društvo uradimo sve da zaštitimo svoje najmlađe  i najranjivije članove“, dodaje ona.

Sociolog i redovni profesor na Učiteljskom fakulteta „Sv. Kliment Ohridski“ na univerzitetu „Sv. Ćirila i Metodija“, Emilj Sulejmani, komentarišući društveni kontekst događaja ističe bitnonst  socijalizacije za razvoj pojedinca.

„Događaj u Beogradu je odraz jedne asocijalne osobe koja nije prošla ili bila nedovoljno pripremljena da se suoči sa sekundarnom socijalizacijom koja se odvija u školama, a posebno u procesu puberteta. U ovoj fazi socijalizacija zavisi od dva glavna faktora, a to su škole i drugova iz razreda“, navodi Sulejmani.

Emilj Sulejmani (Foto: Privatna arhiva)

Pejaković je navela i neke od „okidača“ za masovne pucnjave u školama.

„Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traumatska iskustva, porodična situacija u kojoj mlada osoba ne može da nađe razumijevanje, vaspitni stil roditelja koji može uključivati vikanje, vrijeđanje i batine itd..  Naravno, u mnogim porodicama se dešava da djeca i mladi budu izloženi ovim situacijama pa neće zapucati na škoske drugove. Ne možemo sa sigurnošću znati, ali ovdje govorimo o faktorima koji povećavaju vjerovatnoću za neko agresivno i impulsvno ispoljavanje“, kaže ona.

Dezinformacije i izazovi društvenih mreža

Urednik u Raskrinkavanju.me, Darvin Murić kaže da su se i crnogorski mediji uključili u senzacionalističko izvještavanje o masovnom ubistvu u Beogradu.

„Bilo je i dezinformacija, srećom najmanje u onim uticajnim i najčitanijim medijima, već se dezinformisanje o toj temi u najvećoj mjeri svelo na one koje su poznati dezinformisanju. Kada je u pitanju etički kodeks – on je, kao što to obično biva situacijama poput pucnjave u beogradskoj školi, kada mediji ne prezaju skoro ni od čega da bi došli do klika i lajka, maksimalno ignorisan. Objavljivane su fotografije i poluinformacije koje u ovakvim slučajevima treba izbjegavati po svaku cijenu“, kazao je Murić, navodeći da su dezinformacije koje su dolazile iz regiona vrlo lako bile dostupne i našim građanima zbog dijljenja istog jezika.

Darvin Murić (Foto: Privatna arhiva)

Kada je u pitanju izvještavanje makedonskih medija o samoj nesreći, komunikolog i profesor na Međunarodnom balkanskom univerzitetu u Skoplju, Sead Džigal ističe da su mediji primarno koristili zvanične izvore informacija poput lokalne policije i institucija u Srbiji, da bi kasnije veliki broj sadržaja prenosili iz srpskih medija, pa preko njih i veliki broj dezinfromacija.

„Ponovo je propao profesionalizam medija, iako je bilo pokušaja pojedinih medija i novinara da profesionalno i etički informišu javnost, međutim, na kraju, zloupotreba tragedije i eksploatacija slučaja zarad javnosti u korist medija je prevagnula“, kaže Džigal.

Sead Džigal (Foto: Privatna arhiva)

Murić kaže da je nakon masovnog ubistva u Srbiji, bilo „očekivano“ i da će prijetnje đacima u crnogorskim školama dobiti medijski prostor.

„Senzacionalizma koji može izazvati strah među čitaocima i jeste bilo, ali na sreću nismo zabilježili širenje dezinformacija o tim slučajevima“, dodaje Murić.

Psihološkinja Pejaković skreće pažnju i na društvenu mrežu Tik Tok kojom se u periodu nakon masovnog ubistva u Srbiji širio i veliki broj snimaka i poruka agresivnog sadržaja.

„Ipak, moramo shvatiti ne i opravdati da su mnoga djeca na ovaj način pokušala da preuzmi kontrolu nad situacijom, da ovladaju strahom i agresijom koja se javila usljed ovog čina“, kaže Pejaković.

I Nadica Skeparoska-Petkovska iz Društva za privatnu praksu za psihologiju „Moziak“, navodi da izvještavanje medija o nesreći može kod djece izazvati fenomen „normalizacije nasilja“.

„Postoji nešto što se zove imitacija nasilnog čina. Snezacionalističko izvještavanje o događaju, sa svim detaljima, može da probudi radoznalost kod djece, a kod neke djece djeluje ohrabrujuće na ponavljanje čina. Takvo izvještavanje na neki način stvara antiheroja čije ponašanje određena djeca žele da kopiraju. Djeca uglavnom uče preko modela. Imitacija nasilja je pojava o kojoj svjedoči više studija u svijetu. Taj fenomen podstiče medijsko izvještavanje sa svim detaljima, što često služi kao putokaz za naknadne nasilne radnje“, objašnjava Skeparoska-Petkovska.

Nadica Skeparoska-Petkovska (Foto: Privatna arhiva)

Profesorica medijske pismenosti, Jovetić Koprivica istakla je i značaj izučavanja ovog predmeta u školama, kao odbranu od dezinformacija i filtriranje sadržaja.

„Medijska pismenost se pokazuje nužnošću koja u Crnoj Gori ove godine prvi put ulazi među starije osnovnoškolke/ce kao izborni predmeti, a očigledno je da će biti neophodna na mnogo ranijem uzrastu kao obavezan predmet. Nije riječ samo o praćenju sadržaja koji zaokupljaju pažnju djeteta jer na nekom osetljivijem uzrastu to nije ni moguće, ali istinska zainteresovanost za ono što čini djetetov svijet može nas dovesti u poziciju saveznika. Pred količinom i sadržajem koji je svakodnevno dostupan i djeci i nama odraslima, pitanje je koliko i takvo savezništvo ima efekta. Ipak, to je jedino na šta se možemo osloniti“, kaže ona.

Kritičko mišljenje, briga o mentalnom zdravlju i razgovor sa djecom kao moguća rešenja

Pejaković navodi da danas živimo u društvenom kontekstu u kojem su mladima uzori razni zabavljači i jutuberi koji „promovišu anitvrijednosti: brz život, kriminal, promiskuitet, veliki novac..“

„Djeca i mladi na taj način uče da živimo u društvu u kome su to vrijednosti koje valja dostići da bismo bili “neko”. Ovo je atmosfera “ natopljena” kompeticijom i agresijom a kao ljudska bića tako ne možemo da živimo jer smo prirodno predodređeni da budemo solidarni i usmjereni jedni na druge. Potrebno je da učimo djecu i mlade da agresiju koju prirodno imaju i koja je sasvim u redu kanališu kroz sport ili umjetnost , da im ponudimo valjane uzore, da i sami budemo takvi uzori“, kaže ona.

Jovetić Koprivica ističe da profesori i nastavnici moraji otvoreno i neposredno komunicirati sa učenicima.

„Sprečavanje ovakvih i sličnih događaja su moja životna misija jer predajući književnost kontinuirano gradim svijest mladih ljudi o vrlini, vrijednosti, čovječnosti, humanosti. Međutim, sopstvenim primjerom pozivam roditelje i djecu na kontinuirano učenje, otvorenost, spontanost, razmjenu što bi mogao biti jedan od ključeva u suzbijanju i sprečavanju nasilja“, kaže ona.

I Skeparoska-Petkovska navodi da je ključan otvoren razgovor sa djecom.

„Možemo da razgovaramo o prevenciji i prepoznavanju nasilja, rizičnim ponašanjima među mladima, kao i o svemu što se tiče mentalnog zdravlja, kako u školama tako i u medijima“, zaključuje ona.

Kada je u pitanju plasiranje i konzumiranje medijskog sadržaja, Džigal dodaje da je u stvarnosti veoma teško ostati zaštićen od medijskih manipulacija, čak i za solidno medijski pismene građane. Zato je, po njegovom mišljenju, najbolje izbjegavati medije koji imaju istoriju i praksu objavljivanja manipulativnih i senzacionalističkih sadržaja.

I Murić ističe korištenje zvaničnih izvora, te objavljivanje isključivo provjerenih i potvrđenih informacija.

„Ono što mi uvijek govorimo čitaocima Raskrinkavanja jeste da traže dodatne izvore, da izbjegavaju portale koji nisu registrovani, koji objavljuju nepotpisane tekstove, da uvijek daju prednost medijima koji objavljuju zvanične i provjerene informacije, a posebno da ne učestvuju u dijeljenju dezinformišućeg sadržaja“, zaključuje Murić.

Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i partnera i nužno ne odražava stavove donatora.

Nastavi Citanje

Budva

Kampala beach: Dah Afrike uz balkanski šmek na pjeni od mora Buljarice (FOTO, VIDEO)

Published

on

Šta povezuje Republiku Ugandu sa Buljaricom, jednim od poslednjih bisera netaknute prirode na crnogorskoj obali Jadrana? Odgovor je: plaža “Kampala”, nazvana po prijestonici države smještene u samom srcu Afrike.

Minulih dana brojne javne ličnosti, poput pjevača Đanija i MC Stojana, pozivale su na “vruće druženje” na ovoj plaži. Pažnju javnosti privuklo je i za naše prilike neobično vjenčanje na pjeni od mora “Kampale”, koje je privuklo pažnju brojnih medija.

Od vlasnika “Kampala beach” koji je zamolio da ga ne imenujemo, uz simpatično objašnjanje da “ne želi da bude popularan”, saznali smo da je plaža dobila ime zbog prijateljskih veza sa Ugandom.

Imamo velike prijatelje u Ugandi, veliku simpatiju prema ovoj državi i njenom narodu i to je bilo dovoljno da je na neki način promovišemo dajući našoj plaži ime po glavnom gradu Kampali“, objasnio nam je zakupac dodajući da se nada da će ubrzo plaža dobiti i posebnu dekoraciju povezanu sa egzotičnom afričkom zemljom.

Rastumačena nam je i kanonada najava poznatih pjevača da dolaze na “Kampala beach”.

Nisu slagali, to su naši prijatelji i ljetos ćemo se zajedno kupati u Buljarici, naravno biće i pjesme i žurki, ali o tom potom. “, kaže zagonetno mlađani vlasnik plaže.

Nedavno je na “Kampali” gostovao poznati harmonikaš Marko Ćetković, a “ničim izazvane” žurke na pjeni od mora su uobičajena scena na ovoj plaži, smještenoj tačno po sredini po mnogima najljepše uvale na crnogorskom primorju.

Poslednje analize kvaliteta morske vode koju je odradio Institut za biologiju mora pokazale su da je morska voda u Buljarici odličnog kvaliteta. To je i glavni adut ove turističke lokacije već decenijama koje ima jendostavno objašnjenje: U zaleđu plaže u Buljaricama nema naselja, tako da nema ni kanalizacionih odvoda koji bi prljali vodu. Upravo zbog ovog detalja, ova plaža postala je omiljena kod turista ali i mještana Južnog Jadrana koji žele da se kupaju u potpuno čistoj morskoj vodi.

S obzirom da je plaža “Kampala” poslednje u nizu uređenih kupališta (otprilike na samom centru par kilometara duge plaže u Buljaricama), kvalitet vode je ovdje i najbolji.

Specifičnost ove plaže je i veliki razmak između ležaljki.

Cilj nam je bio da gostima pružima maksimalan komfor i onu intimu koja je moguća na plaži. A kad dođe vrijeme za radovanje i đuskanje, sabijaćemo se“, kaže uz smijeh vlasnik “Kampale”.

Drugi adut “Kampale” je cijena ležaljki i baldahina koja je duplo ili troduplo jefitnija od plaža iz komšiluka u Petrovcu ili Sutomoru, od kojih je Buljaricu dijeli samo nekoliko kilometara. U treći – vruće žurke na pijesku, tek treba da se uvjerimo pa novu reportažu zakazujemo nakon prve koja se očekuje veoma brzo!

Gosti “Kampale” imaju u plažnom baru priliku i da isprobaju nadaleko čuvene kafe iz Ugande koje se za sada mogu piti samo na ovom mjestu!

Čudesna ljubavna priča iz Buljarice: Na plaži se upoznali i zavoljeli, na plaži se i vjenčali!

Nastavi Citanje

Bar

Na platou ispred Dvorca kralja Nikole promovisan roman Vuka Martinovića “Ključevi dobra i zla”

Published

on

U okviru Barskog ljetopisa, sinoć je na platou ispred Dvorca kralja Nikole održana promocija romana Vuka Martinovića “Ključevi dobra i zla”

Okarakterisan kao istorijski triler, roman je, prema riječima autora, jedna vrsta mozaika, sastavljen od tri prepletene priče, koje se odvijaju u tri vijeka, sve tri pisane na jezicima tih vijekova. Jezik 21. vijeka je moderan, u 20. je klasičan, a u 19. vijeku blago arhaičan.
Dvije storije odigravaju se na prostoru Crne Gore, a jedna u Vojvodini.

Jedan tragičan događaj spojiće njihove sudbine kroz vijekove. Sve ovo zapravo je fasada romana, naravno da su mnogo važnije poruke koje knjiga šalje i emocije koje donosi.

O ovom istorijskom trileru govorili su književnica Jasenka Lalović i autor knjige Vuko Martinović

Knjiga pred vama je poput škrinje koja u sebi krije mnoge dugo čuvane tajne, bolne istine i pitanja koja nas lome u vječitoj borbi dobra i zla. Ne daje jednostavne odgovore, niti dopušta da ih naslutimo. Autor maestralno prepliće vremena, ukazujući na relativnost svakog trajanja, pa i onog koje se mjeri životima. Čvrsto ih uvezuje uz opomenu da sva naša uvjerenja o onome što jesmo, lako potre zapis predaka u nama. U ovom rukopisu pronaći ćete sve ono što određuje dobar roman iz pera onog ko je darivan snagom kazivanja predaka, ujedno talentom pisane riječi. Dugo su mi se pred očima smjenjivale slike njegovih junaka, jasno sam čula eho njihovih riječi. Kažu da valjanost nekog djela upravo tako provjeravamo. Odjecima koji u nama odzvanjaju“, kazala je na promociji Jasenka Lalović

Jednočasovna promocija je tokom cijelog trajanja držala pažnju brojne publike koja je uživala u ovom književnom tkanju na platou Palate koja krasi sve razglednice Bara.

Specifičnu notu promociji romana dao je veliki broj školskih drugova autora romana u publici, među kojima je bio i aktuelni ministar turizma i ekonomskog razvoja Goran Đurović.

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.