Connect with us

Život

Priča o barskom Igiti: Nekada je plijenio akrobacijama na golu, danas brigom o uličnim psima (FOTO, VIDEO)

Published

on

Zbog njegovih golmanskih akrobacija i na trećeligaške mečeve u Baru dolazile su hiljade gledalaca a status urbane legende zaslužio je i zbog mnogo drugih stvari. Ovo je priča o Goniju, čovjeku zbog kojeg je na barsku pijacu dolazio i čuveni novinar Blažo Davidović.

Nema grada u Crnoj Gori, naročito na primorju, koji nema svog “oriđinala”, lika koji je zbog svog stila, karaktera, osobina, životnog puta i kontroverzi poznatiji u svojoj sredini često i od najviših lokalnih funkcionera. Iz ovog ugla jedan od najprepoznatljivijih Baranina, bez dileme, već decenijama je Agron Goni Žabeli, akter brojnih urbanih legendi pod Rumijom među kojima je i ona zbog koje je dobio nadimak barski Igita po ekscentričnom kolumbijskom čuvaru mreže.

Goni je, naime, u mladosti bio fudbalski golman koji je plijenio atraktivnim paradama zbog kojih se posebno dolazilo na legendarnu “Madžaricu” (stadion u Baru op.a.), na utakmice tada trećeligaša Sloge u kojoj je junak ove price bio glavna zvijezda. Koliko su se njegove atraktivne odbrane urezale u pamćenje Barana govori podatak da je nadimak barski Igita dobio nekoliko godina po završetku karijere.

Jutro nakon što je legendarni Kolumbijac na meču sa Engleskom 1995. izveo odbranu nazvanu “škorpion” 8napravio salto i petama izbio loptu), koja je ušla na top listu najboljih sportskih poteza te godine, Gonija su Barani počeli da zovu Igita.

Dobro je što me nisu prozvali El Loko (ludak, op.a), kakav je bio Igitin nadimak”, počinje razgovor za Mondo šalom po kojima je i poznat u gradu, naročito u kompleksu gradske pijace gdje već tri decenije razvija svoj trgovački biznis.

 

Bio sam atraktivan golman jer sam bio kao od gume, akrobata. Gdje god da se nađem volio sam izvodim akrobacije, na fudbalskom terenu ali i na plaži, tatamiju dok sam trenirao karate… Možda bih u nekom drugom sportu zbog ovih karakteristika imao više uspjeha ali ja sam najviše volio fudbal”, nastavlja Goni koji je bio crnogorski reprezentativac u mlađim selekcijama i kao senior dogurao do prvog tima Mornara ali je potom njegovu golmansku karijeru odredio jedan, za ulogu koju je odabrao u fudbalu ozbiljan hendikep.

Kao klinac sam bio istog uzrasta kao vršnjaci, ali ona faza naglog rasta u pubertetu me je preskočila i ostao sam na nekih 173 santimetra. Za golmana to je bilo već u to vrijeme premalo. Bio sam parader, imao sjajne reflekse, znao da odigram kao “treći bek”, bio brz i eksplozivan i po riječima trenera veoma talentovan ali… prednost su dobijali u višim nivoima takmičenja viši. Tako sam u Mornaru bio rezervni golman i branio samo na nekoliko utakmica glavnog gradskog kluba”, prisjeća se Goni.

U dresu starobarske Sloge, visina mu nije bila problem, na zadovoljstvo tada brojnih obožavaoca ovog u gradu pod Rumijom kultnog kluba.

Gradski derbi u to vrijeme, osamdesetih godina prošlog vijeka, bio je duel Sloge i Luke Bar u okviru Južne regije. Na tribinama “Madžarice” te utakmice gledalo je po dvije hiljade ljudi. Atmosfera je bila spektakularna, sa mnogo više duha od ove koju gledamo u ovom dobu na mečevima naših prvoligaša. Ljudi su dolazili na te utakmice i da bi se smijali specifično barskim “stadionskim dobacivanjima”. U toj povremeno karnevalskoj a uvijek atmosferi nabijenoj bezazlenim šalama sam uživao i bio inspirisan da diže adrenalin mojim akrobacijama. Svako misli da je vrijeme njegove mladost bilo posebno, ali kada je riječ o osamdesetom godinama prošlog vijeka, mnogo generacija Barana ih pamti sa velikom nostalgijom”, priča sa dozom sjete Goni.

Predvine su bile i sedamdesete kada je počeo da se ozbiljnije razvija sport u Baru. Kakvo je to vrijeme bilo najbolje svjedoči priča o terenu na Pristanu, nekadašnjem centru Bara. Teren je bio tik uz prugu, i publika je mečeve gledala sa šina. Kad naiđe voz, svi se podignemo da prođe, pa se vratimo na svoja mjesta. Pamtim sa posebnom emocijom i ljetnje turnire u malom fudbalu kojem sa organizovao u Čanju. Na njima su igrali i mnogi prvoligaški fudbaleri među kojima i moj drug Bećo Begzić, bivši prvotimac OFK Beograda koji, na njegovu žalost, nikada nije uspio da me pobijedi na tim turnirima”, prisjeća se Goni.

Turbulentne devedesete godine i ekonomska borba za opstanak koju su donijele sankcije, eho građanskih ratova u okruženju, dovela je Gonija do gradske pijace gdje je zahvaljujući svojim šalama i dosjetkama za kratko vrijeme postao najpopularniji trgovac. Danas tako nema Baranina koji je dva puta ušao na gradsku pijacu a da se nije pozdravio sa Gonijem, a redovni kupci koji s njim makar jednom nisu bistrili o aktuelnim temama mogli bi se nabrojati na prstima jedne ruke.

Prošlo je zlatno vrijeme barske pijace, ali jedan kvalitet je zadržala – mnogo sjajnih i veoma zanimljivih ljudi zarađuje za hleb u tom kompleksu. Godinama, tu upoznate toliko ljudi, čujete toliko priča, sudbina, vidite toliko dešavanja da to može da se opiše kao jedna prava škola života i psihologije. Nakon ovoliko godina, teško mi je da zamislim dan da ne provedem neko vrijeme tamo”, kaže Goni.

Status urbane legende našem sagovorniku prvi je dao jedan od najboljih crnogorskih novinara ikada Blažo Davidović koji se u svojim kolumnama gotovo redovno pominjao i citirao Gonija. Čak tri puta slika barskog Igite poslužila je tako za ilustracije satiričnih  kolumni čuvenog paštrovačkog publiciste. Davidović je svojevreemeno i priznao da posjete barskoj pijaci praktikuje uglavnom zbog čašice razgovora sa Gonijem, ne skrivajući fascinaciju njegovom harizmom borca protiv dehumanizovanog mehanizma epohe crnogorske tranizicije.

Dan bez Gonija na pijaci teško podnosi i poveća grupa uličnih pasa koje naš sagovornik redovno hrani. Ljubav prema životinjama posebna je i danas možda dominantna dimenzija karaktera junaka naše priče. Goni je već decenijama posvećen zbrinjavanju i hranjenju pasa i mačaka koji žive na barskim ulicama i ne skriva da u toj aktivnosti danas najviše uživa.

Psi su moja ljubav od djetinjstva. Uvijek sam imao ponekog a ni sa mačkama nisam zaostajao, danas ih u mojoj kući živi 17 u slogi i ljubavi sa šarplanincem Nortom. Posebna priča su naravno ulični psi koje doživljavam bukvalno kao drugare. Ovi koje redovno hranim u kvartu oko pijace poznaju zvuk mog motora i kad ga čuju redovno se okupljaju jer znaju da im stiže obrok”, kaže Goni kojem se lice na pomen životinja momentalno topi u osmjeh.

Njegova poslednja objava na fejsbuk profilu, međutim, potvrđuje sentencu da su sve velike ljubavi tužne. Prije nekoliko dana sve ljubitelje životinja u Baru rastužila je vijest da je ulice grada zauvijek napustio Žule, dobroćudna lutalica koja je najviše voljela upravo Gonija.

Javili su mi da su ga udarila kola. Jedan sugrađanin ga je odnio kući nadajući se da može da pomogne. Rengenski snimak je, međutim, pokazao da je kičma slomljena i da mu nema spasa. Kad sam ušao u prostoriju u kojoj je bio Žule, zamahnuo je repom vidjeviši me. Prije injekcije kojom je zauvijek uspavan potekla mu je suza. Njemu jedna a meni stotine. Slikao sam ga i u tim trenucima da ga pamtim. Proveli smo mnogo vremena koje su mi uljepšale život a njemu ga olakšale”, priča Goni pokušavajući neuspješno da zaustavi suzu za Žuletom.

Nažalost, posvećenost nezbrinutim životinjama i posebna veza koju s njima održava, Goniju ponekad donese i neprijatnost. U jednom kafiću u kojem je godinama bio redovan gost, odbili su da ga uslužuju jer za njim odmah dođe neki od četvoronoških stanara tog kvarta. Ovu neprijatnost naš sagovornik podnio je u skladu sa svojom reputacijom uvijek korektnog i vaspitanog gosta.

Teško je vrijeme za posao, ljudi su nervozni zbog toga, sve to razumijem ali mi je mnogo teško palo da u mom gradu doživim takvu neprijatnost. Kad život provedete figurativno rečeno na ulici, trudeći se da ne učinite nikom nešto nažao, a doživite takvu reakciju, to mnogo zaboli. I ti psi su dio našeg svijeta, nevini stanovnici ovog grada, bića željna ljubavi i pažnje a osuđena na sve muke preživljavanja. Kad bi ih bolje upoznali, i oni ljudi koji ih se boje shvatili bi da treba da se drugačije postave prema njima”, priča Goni koji svakodnevno na svom motoru obiđe krug gradom hraneći pse kojima ti obraci znače život.

POGLEDAJ SLIKE

To je postala moja svakodnevna rutina, svaki put kad krenem ka pijaci ili na kafu sa drugovima obiđem motorom moje drugove pse. I ponesem im hranu za koju se snalazim kako znam i umijem. Dobijem mjesečno donaciju iz pet-šopa “101 Dalmatinac” a ostalo plaćam iz svog džepa”, zaključuje Goni .


Mladen STOJOVIĆ (16.08.2020.)

 

 

Continue Reading
Ostavi Komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Bar

Prihodi Nacionalnih parkova veći 94 odsto

Published

on

Nacionalni parkovi Crne Gore prihodovali su od početka godine do 14. aprila 155,76 hiljada eura što je 94,78 odsto više nego prošle godine.

Direktor NPCG, Vladimir Martinović, kazao je da su u ovu godinu ušli sa istim elanom i željom da pokažu da kroz zalaganje, rad i trud svih zaposlenih rezultati ne mogu izostati.

“To pokazuju i posljednji podaci o prihodima koji su premašili rekorde od prošle godine i ujedno najavljuju da je pred nama još jedna uspješna poslovna godina. Prošla godina bila je rekordna po svim parametrima, a i ovu smo započeli uspješno i već do sredine aprila možemo se pohvaliti prihodima koji su skoro 95 odsto veći od prošlogodišnjih”, rekao je Martinović.

Iz NPCG su kazali da je, zahvaljujući dobroj saradnji sa nadležnim institucijama, lokalnim upravama i preduzetnicima, kontinuiranoj saradnji sa turističkom privredom, ali i promocijom nacionalnih parkova na međunarodnim turističkim sajmovima povećano interesovanje posjetilaca za prirodne vrijednosti zaštićenih područja i njihovu turističku ponudu koja se zasniva na aktivnom odmoru.

Nastavi Citanje

Budva

Audicija za Ritam Evrope 13. aprila

Published

on

Audicija će se održati u subotu, 13. aprila sa početkom u 20 časova u Osnovnoj školi “Stefan Mitrov Ljubiša”.

“Dragi naši Budvani i Budvanke, pozivamo vas da se prijavite na najveće muzičko takmičenje namijenjeno za mlade”, poručuju organizatori.

„Ritam Evrope“ je najveće muzičko takmičenje namijenjeno takmičarima uzrasta od 14 do 21 godine, djeci i omladini koja su talentovana za ples i pjevanje. Odabrani na audiciji će imati priliku da svoj talenat za pjevanje i ples usavršavaju tokom višemjesečnih priprema, u kampovima, a sa njima će raditi stručni tim.

Pobjednici festivala kao nagradu dobijaju poklon putovanje u zemlju koju budu predstavljali na takmičenju.

Podsjećamo da je pobjedu u 2023. godini odnijela Opština Budva i da je domaćin ovogodišnjeg takmičenja „Ritam Evrope“ .

Prijave se vrše putem instagram profila @rhythm_of_europe ili na broj +38269778778 (Viber/WhatsApp).

Nastavi Citanje

Bar

Da se “Ribnikar” ne ponovi u susjedstvu, neophodan strateški odgovor društva i medija

Published

on

PIŠU: Teodora Đurnić i Vesna Ivanovska-Ilievska

Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traume, situacija u kojoj mlada osoba nailazi na nerazumijevanje porodice, vaspitni stil koji uključuje vikanje i batine, neki su od okidača koji djecu i mlade dovodi do izvršenja masovnih ubistava u školama, navodi psihološkinja Adriana Pejaković.

U maju ove godine se u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu dogodilo masovno ubistvo u kojem je trinaestogodišnji dječak pištoljem ubio devetoro djece i čuvara škole. Posle toga i u školama u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji pojavile su se slične prijetnje upućene đacima i nastavnicima, a u Crnoj Gori je na meti bio i Elektrotehnički fakultet u Podgorici.

Na imejl adresu Univerziteta Crne Gore (UCG) petog maja stigla je poruka u kojoj nepoznata osoba prijeti da će na Eletrotehničkom fakultetu počiniti goru nesreću nego onu koja se desila u Srbiji.

„Informisan sam da je prijetnja stigla na više adresa na UCG. O prijetnji je sa našeg fakulteta odmah obaviješten Rektorat i zgrada tehničkih fakulteta je ubrzo evakuisana“, kazao je dekana Elektrotehničkog fakulteta, Miloš Daković.

Prije svega nekoliko dana, uprava nikšićke Osnovne škole „Ratko Žarić“ podnijela je prijavu policiji da je jedan učenik prijetio đacima da će ih navodno ubiti i da posjeduje spisak žrtava. Sličano se desilo i u Osnovnoj školi “9. maj” u Sutivanu kod Bijelog Polja, gdje je četrnaestogodišnji dječak takođe sa spiskom žrtava prijetio đacima. U ovoj školi je nakon te prijetnje raspoređen službenik tamošnjeg policijskog Odjeljenja bezbjednosti.

I u Sjevernoj Makedoniji učenik se pojavio u osnovnoj školi sa plastičnim pištoljem. U Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) Sjeverne Makedonije objašnjavaju da je odmah nakon nemilog događaja u Beogradu nekoliko makedonskih resora i institucija započelo konsultacije o dopuni postojećih mehanizama za otkrivanje i prevenciju vršnjačkog nasilja.

„Policija kroz sve službe preduzima aktivnosti za sprečavanje nasilja u školama. U koordinaciji sa direktorima i stručnim službama, uspostavljeno je kontinuirano prisustvo policije u blizini škola kako bi se omogućilo brzo reagovanje u slučaju potrebe, posebno tokom velikih raspusta kada je veća učestalost djece. Policija je u pojedinim slučajevima vršila pregled ličnog prtljaga djece pri ulasku u škole, rančeve, torbe i slično“, rekli su iz MUP-a Sjeverne Makedonije.

Odgovori nadležnih institucija na nesreću u Srbiji

Prema istraživanja “Small Arms Survey”, globalnog centra koji pruža relevantne informacije o svim aspektima malokalibarskog oružja i oružanog nasilja, na trećem i četvrtom mjestu sa jednakim brojem komada oružja na stotinu stanovnika nalaze se Crna Gora i Srbija.

Nakon nesreće u Srbiji, Ministarstvo unutrašnjih poslova Crna Gore i Uprava policije podsjetili su na akciju “Poštuj život – vrati oružje” koja se u Crnoj Gori sprovodi od 2014. godine, a po kojoj svaki građanin shodno Zakonu o oružju može bez bilo kakvih pravnih posljedica nesmetano i dobrovoljno policiji predati vatreno oružje bez obzira na to da li oružje posjeduju u ilegalnom ili legalnom vlasništvu i nezavisno o kojoj kategoriji vatrenog oružja je riječ.

Detaljna pitanja o oduzetom oružju i uopštenom odgovoru institucija u Crnoj Gori na prevenciju masovnog ubistva koje se dogodila u Srbiji poslata su na adresu Upravi policije od kojih nismo dobili odgovor.

Mladen Marković iz Uprave policije je nedavno za televiziju Vijesti kazao da je u prvoj polovini godine vraćeno 830 komada oružja, preko 200 komada minsko-eksplozivnih sredstava i oko 24 000 komada municije različitog kalibra.

Ipak, profesorica medijske pismenosti, Svetlana Jovetić Koprivica smatra da crnogorske institucije nemaju razvijene strategije kojima bi mogle da se suoče sa ovim i sličnim problemima.

„To naravno ne znači da se zaposleni u sistemu bezbjednosti i obrazovanja ne trude da nađu odgovarajuća rješenja, već da složenost ovog problema prevazilazi postojeće mogućnosti“, dodaj Jovetić Koprivica.

Svetlana Jovetić Koprivica (Foto: Privatna arhiva)

Nakon masovnog ubistva u Srbiji i u Sjevernoj Makedoniji pokrenute su određene mjere prevencije, pa je krajem prošle školske godine otvorena i elektronska adresa za prijavu nasilja u školama.

„Do sada je stiglo preko 50 prijava. Većina njih se odnosi na vršnjačko nasilje, a najčešći podnosioci pritužbi su roditelji ili staratelji. Neki od njih su za nedolično ponašanje nastavnika, a dostavljeni su i predlozi za povećanje bezbjednosti u školama“, objašnjavaju iz Ministarstva prosvete i kulture Sjeverne Makedonije.

Na inicijativu njihovog ministra prosvete i nauke, Jetona Šaćirija formirana je i radna grupa koju čine psiholozi i socijalni radnici, koja ima savjetodavnu ulogu i za svaku prijavu poziva administraciju i stručnu službu škole na razgovor, a po potrebi i roditelje učenika.

Kolektivna trauma opravdana reakcija na nesreću

Psihološkinja Adriana Pejaković komentarišući prijetnje učenicima u crnogorskim školama,  ističe da je nakon događaja u Srbiji došlo do „prelivanja agresivnosti“. Primjećuje i da su nakon masovnog ubistva u Beogradu ljudi sami krenuli da rješavaju ovu situaciju i traže krivaca u školi, medijima ili društvu.

„Ovo je uobičajena traumatska reakcija gdje želimo odmah da se otresemo ojećanja šoka i nevjerice i “posložimo” događaj da bismo se osjećali bezbjednije. Tada su mnogi psiholozi apelovali da zastanemo, da dozvolimo sebi da se osjetimo tužno i nemoćno pred užasom, bilo sami bilo uz nečiju podršku jer nije dobro ova osjećanja ignorisati“, kaže Pejaković.

Adriana Pejaković (Foto: Privatna arhiva)

Pejaković navodi različita osjećanja koja su nas sve obuzela nakon pomenute tragedije.

„Javila su se osjećanja straha i brige, kao i pitanja koliko su naša djeca bezbjedna? Kako da im ovo objasnimo? Kako da budemo tu jedni za druge? Ovaj događaj je presedan po mnogim aspektima i važno je da kao društvo uradimo sve da zaštitimo svoje najmlađe  i najranjivije članove“, dodaje ona.

Sociolog i redovni profesor na Učiteljskom fakulteta „Sv. Kliment Ohridski“ na univerzitetu „Sv. Ćirila i Metodija“, Emilj Sulejmani, komentarišući društveni kontekst događaja ističe bitnonst  socijalizacije za razvoj pojedinca.

„Događaj u Beogradu je odraz jedne asocijalne osobe koja nije prošla ili bila nedovoljno pripremljena da se suoči sa sekundarnom socijalizacijom koja se odvija u školama, a posebno u procesu puberteta. U ovoj fazi socijalizacija zavisi od dva glavna faktora, a to su škole i drugova iz razreda“, navodi Sulejmani.

Emilj Sulejmani (Foto: Privatna arhiva)

Pejaković je navela i neke od „okidača“ za masovne pucnjave u školama.

„Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traumatska iskustva, porodična situacija u kojoj mlada osoba ne može da nađe razumijevanje, vaspitni stil roditelja koji može uključivati vikanje, vrijeđanje i batine itd..  Naravno, u mnogim porodicama se dešava da djeca i mladi budu izloženi ovim situacijama pa neće zapucati na škoske drugove. Ne možemo sa sigurnošću znati, ali ovdje govorimo o faktorima koji povećavaju vjerovatnoću za neko agresivno i impulsvno ispoljavanje“, kaže ona.

Dezinformacije i izazovi društvenih mreža

Urednik u Raskrinkavanju.me, Darvin Murić kaže da su se i crnogorski mediji uključili u senzacionalističko izvještavanje o masovnom ubistvu u Beogradu.

„Bilo je i dezinformacija, srećom najmanje u onim uticajnim i najčitanijim medijima, već se dezinformisanje o toj temi u najvećoj mjeri svelo na one koje su poznati dezinformisanju. Kada je u pitanju etički kodeks – on je, kao što to obično biva situacijama poput pucnjave u beogradskoj školi, kada mediji ne prezaju skoro ni od čega da bi došli do klika i lajka, maksimalno ignorisan. Objavljivane su fotografije i poluinformacije koje u ovakvim slučajevima treba izbjegavati po svaku cijenu“, kazao je Murić, navodeći da su dezinformacije koje su dolazile iz regiona vrlo lako bile dostupne i našim građanima zbog dijljenja istog jezika.

Darvin Murić (Foto: Privatna arhiva)

Kada je u pitanju izvještavanje makedonskih medija o samoj nesreći, komunikolog i profesor na Međunarodnom balkanskom univerzitetu u Skoplju, Sead Džigal ističe da su mediji primarno koristili zvanične izvore informacija poput lokalne policije i institucija u Srbiji, da bi kasnije veliki broj sadržaja prenosili iz srpskih medija, pa preko njih i veliki broj dezinfromacija.

„Ponovo je propao profesionalizam medija, iako je bilo pokušaja pojedinih medija i novinara da profesionalno i etički informišu javnost, međutim, na kraju, zloupotreba tragedije i eksploatacija slučaja zarad javnosti u korist medija je prevagnula“, kaže Džigal.

Sead Džigal (Foto: Privatna arhiva)

Murić kaže da je nakon masovnog ubistva u Srbiji, bilo „očekivano“ i da će prijetnje đacima u crnogorskim školama dobiti medijski prostor.

„Senzacionalizma koji može izazvati strah među čitaocima i jeste bilo, ali na sreću nismo zabilježili širenje dezinformacija o tim slučajevima“, dodaje Murić.

Psihološkinja Pejaković skreće pažnju i na društvenu mrežu Tik Tok kojom se u periodu nakon masovnog ubistva u Srbiji širio i veliki broj snimaka i poruka agresivnog sadržaja.

„Ipak, moramo shvatiti ne i opravdati da su mnoga djeca na ovaj način pokušala da preuzmi kontrolu nad situacijom, da ovladaju strahom i agresijom koja se javila usljed ovog čina“, kaže Pejaković.

I Nadica Skeparoska-Petkovska iz Društva za privatnu praksu za psihologiju „Moziak“, navodi da izvještavanje medija o nesreći može kod djece izazvati fenomen „normalizacije nasilja“.

„Postoji nešto što se zove imitacija nasilnog čina. Snezacionalističko izvještavanje o događaju, sa svim detaljima, može da probudi radoznalost kod djece, a kod neke djece djeluje ohrabrujuće na ponavljanje čina. Takvo izvještavanje na neki način stvara antiheroja čije ponašanje određena djeca žele da kopiraju. Djeca uglavnom uče preko modela. Imitacija nasilja je pojava o kojoj svjedoči više studija u svijetu. Taj fenomen podstiče medijsko izvještavanje sa svim detaljima, što često služi kao putokaz za naknadne nasilne radnje“, objašnjava Skeparoska-Petkovska.

Nadica Skeparoska-Petkovska (Foto: Privatna arhiva)

Profesorica medijske pismenosti, Jovetić Koprivica istakla je i značaj izučavanja ovog predmeta u školama, kao odbranu od dezinformacija i filtriranje sadržaja.

„Medijska pismenost se pokazuje nužnošću koja u Crnoj Gori ove godine prvi put ulazi među starije osnovnoškolke/ce kao izborni predmeti, a očigledno je da će biti neophodna na mnogo ranijem uzrastu kao obavezan predmet. Nije riječ samo o praćenju sadržaja koji zaokupljaju pažnju djeteta jer na nekom osetljivijem uzrastu to nije ni moguće, ali istinska zainteresovanost za ono što čini djetetov svijet može nas dovesti u poziciju saveznika. Pred količinom i sadržajem koji je svakodnevno dostupan i djeci i nama odraslima, pitanje je koliko i takvo savezništvo ima efekta. Ipak, to je jedino na šta se možemo osloniti“, kaže ona.

Kritičko mišljenje, briga o mentalnom zdravlju i razgovor sa djecom kao moguća rešenja

Pejaković navodi da danas živimo u društvenom kontekstu u kojem su mladima uzori razni zabavljači i jutuberi koji „promovišu anitvrijednosti: brz život, kriminal, promiskuitet, veliki novac..“

„Djeca i mladi na taj način uče da živimo u društvu u kome su to vrijednosti koje valja dostići da bismo bili “neko”. Ovo je atmosfera “ natopljena” kompeticijom i agresijom a kao ljudska bića tako ne možemo da živimo jer smo prirodno predodređeni da budemo solidarni i usmjereni jedni na druge. Potrebno je da učimo djecu i mlade da agresiju koju prirodno imaju i koja je sasvim u redu kanališu kroz sport ili umjetnost , da im ponudimo valjane uzore, da i sami budemo takvi uzori“, kaže ona.

Jovetić Koprivica ističe da profesori i nastavnici moraji otvoreno i neposredno komunicirati sa učenicima.

„Sprečavanje ovakvih i sličnih događaja su moja životna misija jer predajući književnost kontinuirano gradim svijest mladih ljudi o vrlini, vrijednosti, čovječnosti, humanosti. Međutim, sopstvenim primjerom pozivam roditelje i djecu na kontinuirano učenje, otvorenost, spontanost, razmjenu što bi mogao biti jedan od ključeva u suzbijanju i sprečavanju nasilja“, kaže ona.

I Skeparoska-Petkovska navodi da je ključan otvoren razgovor sa djecom.

„Možemo da razgovaramo o prevenciji i prepoznavanju nasilja, rizičnim ponašanjima među mladima, kao i o svemu što se tiče mentalnog zdravlja, kako u školama tako i u medijima“, zaključuje ona.

Kada je u pitanju plasiranje i konzumiranje medijskog sadržaja, Džigal dodaje da je u stvarnosti veoma teško ostati zaštićen od medijskih manipulacija, čak i za solidno medijski pismene građane. Zato je, po njegovom mišljenju, najbolje izbjegavati medije koji imaju istoriju i praksu objavljivanja manipulativnih i senzacionalističkih sadržaja.

I Murić ističe korištenje zvaničnih izvora, te objavljivanje isključivo provjerenih i potvrđenih informacija.

„Ono što mi uvijek govorimo čitaocima Raskrinkavanja jeste da traže dodatne izvore, da izbjegavaju portale koji nisu registrovani, koji objavljuju nepotpisane tekstove, da uvijek daju prednost medijima koji objavljuju zvanične i provjerene informacije, a posebno da ne učestvuju u dijeljenju dezinformišućeg sadržaja“, zaključuje Murić.

Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i partnera i nužno ne odražava stavove donatora.

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.