Nostalgija

Obnova crkve na Rumiji bio je san pravoslavnih vjernika četiri vijeka (FOTO)

Published

on

Mitropolija Crnogorsko-primorska je 31. jula 2005. godine postavila na Rumiji crkvu izgrađenu od metalne konstrukcije, koja je posvećena Svetoj Trojici.

Crkva je napravljena u rekordnom roku od samo 10 dana, dok je krst napravljen u Srbiji a tri zvona su stigla iz Rusije. Zbog težine, cijelu crkvu nije bilo moguće prenijeti na Rumiju, pa je presiječena na dva dijela. Drugi dio spušten je nekoliko metara od mjesta gdje je čitava crkva naknadno montirana.

 

Krajem 2018. godine, crkvica je obložena kamenjem koje je narod vjekovima donosio, da bi se hram tu obnovio.

Tokom minule dvije decenije bivša vlast često je prijetila rušenjem ovog hrama iako je njena obnova bio san pravoslavnih vjernika preko vijeka. Rušenje je zahtijevano od strane uz priču da crkva navodno narušava međuvjerski sklad. Niko od kritičara, međutim, nije komentarisao činjenicu da ovaj hram nije podignut „hirom“ Srpske pravoslavne crkve. Riječ je, naime, o obnovi hrama na temeljima prethodnog koji su u 16. vijeku srušili turski osvajači. Taj hram nije remetio međunarodni suživot nikome do predstavnicima Otomanskog carstva.

Publicista Jovan Markuš kaže da su brojni su istorijski zapisi naučnika, književnika i publicista ostavljeni tokom 19. i 20 vijeka vezanih za hram koji je srušen u 16. vijeku.

Crkva je podignuta još u vizantijsko doba, iz kojeg je i ime planine Rumija. Kad tačno se ne zna, ali zapisi o postojanju hrama vode do u 13. vijek.

Nakon rušenja crkve Sv. Trojice običaj hodočašća na vrh planine dobio je novi element: svako ko je izlazio iznosio je jedan kamen – materijal za budući hram. Na ovu simboliku zaboravili su ili nisu željeli da je se sjete svi oni koji su godinama tražili rušenje hrama.

O tome piše Tomo P. Oraovac, književnik i publicista, 1913. godine, u studiji „Arbanaško pitanje i Srpsko pravo“.

Govoreći o krstu sv. Jovana Vladimira kaže: „Barani su za ovim istorijskim krstom išli svake godine o Trojičinu dne na Rumiju, gdje je bila crkva posvećena sv. Trojici, koju su Turci porušili, da se ne bi narod prikupljao“.

Markuš navodi najranije zapise o tome ko su mogli biti crkveni naimari. U svjedočanstvu rimokatoličkog sveštenika Donata Fabijanića navodi se da se radilo ne samo o hramu, već o manastiru.

Fabijanić 1863. godine, u trećem poglavlju svoje knjige koje se odnosi na period od 1288. do 1297. godine (Padre Donato Fabianich, Storia del fratri minori dai primorde della loro istituzione in Dalmazia e Bossina, Zadar, 1863, str. 60) navodi da su „neki pustinjaci iz Palestine“ podigli manastir na vrhu brda Rumija: „il celebre monastero eretto da alcuni romiti della Palestina sul culmine del monte Rumia“.

O postojanju hrama na vrhovima Rumije svjedoči i ruski konzul u Skadru Prizrenu i Solunu poznati naučnik Ivan Jastrebov. On 1880. u Glasniku srpskog učenog društva u svojoj studiji „O pravoslavnim srpskim starim i novim crkvama u Staroj Zeti – sadašnjem Skadarskom okrugu“ pišući o crkvi Prečiste Krajinske kaže: „U ovoj crkvi čuvan je bio znameniti krst, koji Mrkovići nose na goru Rumiju, gdje je crkva sv. Trojice“, a pišući o predjelu Mrkovića kod Bara kaže: „Blizu sela Mikulića nalazi se crkva sv. Aleksandra i sv. Jovana, i sv. Trojice na vrhu Rumije“.

Hram je međutim morao biti stariji od 13. vijeka. Pretpostavka je utemeljena na činjenice da se u 13. vijeku već događa i restauracija.

Pjetro Balan 1885. godine, u knjizi koja je štampana u Vatikanskoj štampariji (Pietro Balan, Delle relazioni fra cattolica e gli slavi dela Bulgaria, Bosnia, Serbia, Erzegovina sagio del Pietro Balan, Vatikan, 1885, str 60), navodi da je kraljica Jelena, žena Stefana Uroša, restaurirala manastir na brdu Rumija: „Essa ristoro il monastero del monte Rumia“.

Crkva je nakon toga postala poznata i kao Sveta kraljica.

Pavel Apolonovič Rovinski, etnolog i geograf svjetskog glasa, 1897. godine u knjizi „Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti“ (tom 1) pišući o porijeklu naziva planine Rumije u Crnoj Gori kaže:„O kojoj Arnauti pričaju da je na njenom vrhu izgrađena crkva urum-kraljica, tj. grčka. Izgleda, međutim, da je to ista ona crkva koju Srbi nazivaju Sveta kraljica, podrazumijevajući pod tim imenom Jelenu, ženu Uroševu i majku Milutinovu i Dragutinovu“.

Da je kamenje iznošeno za budući hram, navodi i Nikola J. Vučinić. On u 1889. godine, u književnom mjesečnom listu „Nova Zeta“ u prilogu „Zavjet Mrkojevićki-izlet na Rumiju“ piše:„Treba svako da odozdo sobom po jedan kami na vrhu iznese, i to što viši „to zadušnije“, da se tu crkva gradi koja je nekad davno zavjetovana.To svak u ruke iznosi bez razlike vjeroispovijesti“.

Da su Rumiju poštovali i muslimani kao svetinje svojih predaka te da su skoro do Veljeg rata nalagali badnjake navodi pop Jovan Vujanović. Njegovo svjedočenje govori i o tome da su hodže pokušale da zatru običaj među muslimanima da hodočaste na vrh planine.

Vujanović koji je bio paroh u Ulcinju, 6. marta 1897. godine u prilogu „Bilješka o pravoslavnoj crkvi u Ulcinju“, navodi i sledeće:


„Mrkojevići, to danas najače muhamedansko pleme, jednako zadržali su mnogo što od pravoslavlja i od srpskoga, i ako se danas najvećma trude neke hodže, da zatru te prađedovske uspomene, ulijevajući takovima muhamedanski fanatizam, zaklanjajući se za leđima Bogu i njihovom negamberu Muhamedu, koji kako oni vele, hoće tako.”

Prethodno, nek bude rečeno, da to pleme nema nijednoga još iz svoje sredine za hodžu, već strance, koji im sakate i običaj i jezik srpski, te ovo izgleda, kao da ih danas turče: propovijedaju protivu ženske slobode, koja je još među njima otvorena, vrlo uljudna i nesrodna onome, što bi oni otuda htjeli. No svakako još oni, ako i krijući pripituju za svece starog kalendara, koje su im predci nedavno slavili: idu o Trojičinu – dne za svojim krstom na Rujiju, kojega su im preci oteli od Krajinjana: poštuju prah – groblje svojih đedova, pa tu i na ruševinama nekadašnjih svojih crkava, ostavljaju zavjete u vuni, svijećama i novcu: i najposlje, sve do posljednjeg rata 1876., ložili su badnjake i prelivali vinom“.

Postoji još jedan zapis o pokušaju da se običaj spriječi, koji se takođe ne bi mogao nazvati „viševjekovnim međuvjerskim skladom.

Tako Andrija P. Jovićević, poznati etnolog, 1922. godine, u monografiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ pišući o nošenju krsta sv. Jovana Vladimira na Rumiju o Trojičinu dne kaže:

„Mnogi su pobožni poklonici, pri nošenju krsta na Rumiju, nosili na ramenu po jedan poveći kamen i iznosili ga na Rumiju, te danas postoji na vrhu Rumije poveća gomila kamenja… Negdje oko 1885. kada su Mrkovići, pod pritiskom vjerskih i muslimanskih političkih starješina, stali napuštati običaj, da uz krst izlaze na na Rumiju, zbog čega je i ovaj običaj imao prestati, crnogorski mitropolit Mitrofan naredi Seočanima, Krnjičanima i Šestanima, da na Trojičin-dan u masi izađu na Rumiju, da tako uveličaju ovu svečanost; i kada su Mrkovići dočuli za ovo, pobojaše se krstu, pa njih stotina momaka pođe pod oružjem uz krst na Rumiju, da ga brani, ako bude potrebno„

 

Jovan Markuš ipak ističe da danas nije poznato kako je izgledao hram Svete Trojice, ili manastir kako se navodi u rimokatoličkim izvorima.

Vjekovna želja vjernog naroda konačno se ispunila 2005. godine. Trudom i pregalaštvom vjernika Crkvene opštine Bar konstrukcija hram je napravljena od metala (poput sličnih koji su u bogoslužbenoj upotrebi na brodovima) i iz dva dijela prenijeta helikopterom na teško pristupačni vrh Rumije.

Svečanost je uveličao jedan Francuz koji se tog dana krstio i dobio ime Žan Vladimir.

„Očigledno ne poznajući suštinu vjere i namjenu hramova, osnovne zamjerke su bile: šta je na tom mjestu sagrađen hram, kao da ranije nije tu postojao,šta je konstrukcija hrama napravljena od metala, kao da u istoriji hramovnog graditeljstva ne postoje hramovi od pruća, drveta, metala ili čak od leda, zašto je prenesena konstrukcija vojnim helikopterom, kao da je bitno čijim prevoznim sredstvom je transport obavljen, ali ne pominju da je vozilo koje je prevozilo djelove hrama do parohijskog doma došlo u pratnji policije, kao ni to da je upravo vojni helikopter svojevremeno 1972. godine bio podrška iz vazduha za rušenje crkve Svetog Petra Cetinjskog i Njegoševog groba na Lovćenu…itd“, ispričao je Markuš.

On je podsjetio da je Mitropolija verbalno optuživana da demonstrira silu izbjegavajući da se postavi logičko pitanje: da li je onaj koji je srušio pravoslavni hram u 16. vijeku demonstrirao silu, ili Mitropolija crnogorsko-primorska koja je obnovila svoj pravoslavni hram koji je nekada postojao na vrhu Rumije?

„Neki političari u svom očigledno antipravoslavnom bijesu, traže čak i rušenje hrama, ali nijesu saopštili suštinu zahtjeva za rušenjem pravoslavne svetinje na Rumiji.

Pretpostavljamo da hram smeta više političarima nego vjernicima drugih vjeroispovijesti. Ali ne treba zaboraviti da se radi o istom duhu koji je srušio crkvu Svetog Petra Cetinjskog i Njegošev grob na Lovćenu“, prokomentarisao je Markuš.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

U Trendu

Exit mobile version