PIŠE: Mladen STOJOVIĆ

Sentenca američkog pop psihologa i publiciste Skota Peka da je identitet potrebno izgraditi da bi se prevazišao, kao da je ispisana u svakom detalju jedne od najstarijih ugostiteljskih radnji u Crnoj Gori, poslastičarnice Karađuzović u Starom Baru.

Svaka fotografija, natpis, zastavica, simbol, plaketa, cjenovnik, svako slovo na izlogu i natpisu na ulazu radnje, ima urezan trag vremena u kojem je ova poslastičarnica trajala na zadovoljstvo generacija Barana i njihovih gostiju koji su je pohodili. I nijedan od tih „pečata“ nije u sukobu sa drugim, iako bi u nekom drugom prostoru vjerovatno bili prepoznati kao simboli antagonih civilizacija, ideologija i kultura.

U ovom čarobonom kutku sokaka orjentalne varošice naslonjene na bedeme najstarije srednjevjekovne tvrđave južnog Jadrana prepliću su na istoj tabli ćirilica i latinica, engleski, ruski i francuski jezik… Na pultu između dvije srpske trobojke stoje crnogorska, američka, britanska i japanska… Turski i ruski barjaci se naslanjaju jedan na drugog, sa dva zida se „posmatraju“ Kemal Ataturk i Josip Broz, u vitrini jedne do drugih stoje poslastice iz epoha osmanlijskog i austrougarskog carstva…

Upravo je ova jedinstvena harmonija kojom zrači, poslastičarnicu Karađuzović učinila najprepoznatljivijim simbolom stare barske varošice, koja je poslednjih godina konačno prepoznata kao turistička atrakcija koja se ne smije zaobići prilikom posjete južnom dijelu crnogorskog primorja.

Poslastičarnica je dio porodičnog biznisa Karađuzovića, ugledne familije koja porijeklo vodi iz Anadolije, iz mjesta „Karađoz“, što bi u bukvalnom prevodu sa turskog značilo crnooki. Ime radnje, i logo firme ispisano je ćirilicom. Susret sa, na ovom mjestu tako pristajućim spojem naizgled nespojivog zbunjuje i opčarava goste već uoči ulaska u ovu prodavnicu slatkih čarolija i riznicu nostalgije.

„Naši su do 1934. godine bili trgovci ali im poslovna srećau jednom trenutku okrenula leđa, bankrotirali su i moj djed Redžep Karađuzović se tada okrenuo poslastičarskom pozivu i otvorio ovu radnju. Kada je radnja otvorena, službeno pismo je ovdje bilo ćirilica, a strani jezik francuski. Kako onda tako danas, to je jednostavno dio našeg brenda“, objašnjava uz osmjeh Džengis, jedan od dvojice braće Karađuzovića koji vode poslastičarnicu u Starom Baru.

Firma Karađuzović, kojom rukovodi Bajazit, Džengisov i Agronov stric, ima i burekdžinicu na zelenoj pijaci u Baru. U obje radnje proizvodnja se odvija po istoj recepturi po kojoj je i prije 80 godina kada je otvorena poslastičarnica u Starom Baru. Svaki kolač u radnji je proizveden ručno.

„Ne znam koliko će još opstajati ovaj posao. Tradicija kao da više nije saveznik. Do prije pola godine još uvijek sam bio optimista, ali sada ne vidim volju kod mladih generacija da se bave ovim zanatom“, priča Džengis dok nam uz osmjeh sa tonom gorčine dodaje „ne slušajte me, idealista sam a to je danas opasna zanimacija“.

U ponudi poslastičarnice su svi kolači sa standardnog repertoara turske ali i bečke slastičarske škole. Specijalitet su smokvice sa orasima, kadaif, gurabije i naročito sultan-sudžuk, poslasticu koja se u Crnoj Gori proizvodi samo u ovoj radnji.

Na vitrini se nalazi i providna kesica puna slatikša koji podsjećaju na male puslice. Na naše pitanje o kakvoj se poslastici radi, Džengis objašnjava da je riječ o bombonima proizvedenim na isti način na koji se to radilo i prije osam decenija.

„To su bili prvi bomboni u ovom gradu“, dodaje stariji od braće Karađuzović koji sa suprugom „pokriva“ jutarnju smjenu. Mlađi Agron „dežura“ sa svojom suprugom u drugoj smjeni. Stric Bajazit Bato, glavnokomandujući firme Karađuzović, „dežura“ u radnji u centru Bara.

Karađuzovići se poslastičarskim i burekdžijskim zanatom bave neprekidno od 1934. godine, i predstavljaju najstariji porodični biznis koji traje u kontinuitetu u Baru. Poslastičarnica u Starom Baru bila je, međutim, zatvorena od 1981. do 2007. godine.

„Kada je probijen tunel Sozina 1956. godine počeo je i razvoj turizma na ovom dijelu primorja. Na tom talasu smo 1962. godine otvorili poslastičarnicu u Sutomoru. Bile su to zlatne godine. Nije bilo turiste iz Srbije koji je ljetovao u Sutomoru koji nije znao za našu radnju. Iz inostranstva je dolazilo najviše Njemaca, i oni su nam bili redovne mušterije. To je period kojeg se najradije sjećam“ prisjeća se pedesetogodišnji Džengis.

Poslastičarnica u Sutomoru zatvorena je uoči sa prvim zadahom rata u kojem se raspala Jugoslavija početkom devedesetih godina.

„Dolazile su loše godine i zatvorili smo radnju u Sutomoru. U tom trenutku imali smo samo jednu, u Baru. Ova u Starom Baru bila je zatvorena od 1981. jer se više nije isplatilo držati je. Renovirali smo je prije sedam godina kada je i ovdje zaživio turizam“, prisjeća se Džengis.

Poslastičarnica u Starom Baru je otvorena samo tokom ljetnje sezone.

„Naši proizvodi su bez hemijskih preparata, jestivi su najviše deset dana. Zbog toga se ne isplati držati radnju otvorenom kada nema dovoljno gostiju“, objašnjava Džengis.

Jedini detalj koji nas je, prilikom posjete čuvenoj poslastičarnici u Starom Baru zbunio, bila je flaša maslinovog ulja na vitrini u kojoj su kolači.

„Kada s jeseni zatvorimo radnju, bavimo se maslinarstvom. I u tom se poslu držimo tradicije i radimo ga na isti način na koji su naši preci“, kaže nam Dženkis.

Na rastanku od njega saznajemo još jedan detalj koji govori o zaustavljenom vremenu u ovo magičnoj prodavnici slatkiša epohe za nama: Kada zbog velikih obaveza u dvije radnje ne stignu na vrijeme da otvore radnju u Starom Baru, učini to umjesto njih prijatelj i vlasnik susjedne konobe Spilja Ljubo Karanikić.

„Ako zakasnimo, znamo da je Ljubo otvorio i našu i svoju radnju. Često usluži goste ranoranioce, ostavi novac na pultu“, priča uz osmjeh Džengis.

(Reportaža objavljena 31. avgusta 2014.)

PIŠE: Marina Orlandić Stamatović

Moja prva predizborna kampanja je iza mene. Od sebe sam dala onoliko koliko su mi dopustile brojne obaveze. Debitovala sam i na radiju, predstavljajući program naše koalicije „Idemo,ljudi“, koju u Baru čine Demokrate, Pokret Evropa Sad! I moja Ujedinjena Crna Gora.

Razgovarala sam sa sugrađanima, dijelila naše predizborne poklončiće i brošure… Na jedan projekat sam posebno ponosna, a to je tzv. „predizborno obećanje, predizborno ispunjeno“, kada smo zajedničkom radnom akcijom priveli k namjeni podzemni prolaz do OŠ Meksiko, vratili ga ponovo u funkciju i tako podigli bezbjednost đaka na značajno veći nivo. Nisam se bavila negativnom stranom kampanje, pa sam za jutros planirala još samo jedno pozitivno, optimistično i kratko obraćanje, sa porukom da zaokružite broj 7!

Međutim, uslijedila je još jedna u nizu nepristojnih poruka, koje od prvog dana mog političkog angažmana pristižu na moj račun, a radi se o navodnom „kaljanju“ obraza porodice i imena mog voljenog oca, pok. Blaža Orlandića, tako što sam pristupila „neprijateljskoj“ strani, „popovima“, gazeći tako vjerovatno „belvederske vrijednosti“. Zato, ipak, da se zna, želim da istaknem kako bi moj otac gledao na moj angažman, i zbog čega mi je žao što nije dočekao 30. avgust 2020. godine.

Kada je katastrofalni zemljotres pogodio Bar, 15.aprila 1979. tatu je razorna stihija zatekla na dužnosti prvog čovjeka barske opštine. Kako bi se do kraja posvetio obnovi opštine u kojoj je život izgubilo 58 ljudi a 90 odsto domova bilo potpuno ili djelimično razrušeno, on je moju baku, majku koja je bila u poodmakloj trudnoći, i sedmogodišnjeg brata poslao za Beograd, kod svog sinovca koji je tamo studirao. Mjesec ipo dana nakon zemljotresa, ja sam rođena u Beogradu.

Tek 2019., na obilježavanju 40 godina od zemljotresa, davala se reportaža Radio Televizije Beograd, koju sam tada pogledala po prvi put, ne znajući ni da takav snimak postoji. Kada sam ugledala svog, tada već pokojnog oca, po prvi put u srednjim četrdesetim, u vojničkoj uniformi, kako u improvizovanoj Skupštini Opštine govori o nužnosti opšte mobilizacije stanovništva, kako bi stepen zajedništva među ljudima bio veći, preplavila me bujica najrazličitijih emocija. Od ponosa i sjete, od velike ljubavi i žala što sam propustila priliku da tu reportažu odgledamo zajedno, do velike srdžbe i pitanja koje mi se stalno nameće „kako su samo mogli?“.

U toj, za Barane dragocjenoj reportaži, prepoznala sam još samo tatinog velikog, čak i nakon njegove smrti odanog prijatelja, velikog čovjeka i humanistu, doktora Ljuba Živkovića, koji je o svom prijatelju Blažu Orlandiću, u svom tekstu „Sjećanje me lakom tugom ovi“, zapisao: „U tom vremenu našeg sveopšteg stradanja, prije 43 godine, Bar je imao sreću da je na čelu imao čovjeka vizionara, krutog tkanja i stamene volje, nepokolebljivog, radnog i mudrog, čovjeka koji je prezirao površnost i svaku improvizaciju i znao što hoće i što može. Uspomeni na tog sjajnog čovjeka, inženjera Blaža Orlandića, koji je bio moj prijatelj, posvećujem ova moja sjećanja.“

I dan danas, kada čujem onu poznatu sintagmu: „grad širokih bulevara“, sjetim se njega koji je nakon zemljotresa predvodio tim za planiranje savremenog izgleda Bara, onakvog kakav je, u osnovi, i danas. Naravno, ti uspjesi su ga i preporučili za neke važnije, državne funkcije, pa ga je dužnost odvela u tadašnji Titograd, gdje je bio predsjednik Vijeća udruženog rada Socijalističke Republike Crne Gore, a zatim je obavljao funkciju člana Predsjedništva SR Crne Gore, sve do ostavke koju je podnio 1989. kada su neki „mladi lavovi“ u pletivima od čiste runske vune podigli AB revoluciju, donijevši sa sobom neko novo vrijeme, vrijeme srama, u kojem se moj otac nije snalazio, niti je želio da se snadje. Tada sam imala već 10 godina, i premda se sjećam svega, tek sam dosta kasnije mogla da shvatim koliko je bolno i razarajuće bilo za njega, kada je sa prozora našeg stana ugledao grupu „ljudi“ koja mu je skandirala „lopovi!“ i „foteljaši!“, i kada je desetogodišnjoj ćerki morao doslovce da se pravda kako nikada ništa tuđe nije ni poželio, kamoli ukrao.

Iako zadugo potrešen i osramoćen, iako je prebdio mnogo neprospavanih noći, ubrzo se „vratio“, jer je na prvim višestranačkim izborima izabran za predsjednika Opštine Bar, porazivši one koji su godinu dana ranije pokušali da ga trajno osramote. Za mene je imao beskrajno puno ljubavi koju mi je pružao, učeći me da ne poželim nikad ništa što je tuđe, da poštujem sve vjere i nacije, da najmanji među nama može biti najveći, a kada god bi sumnjao u moju verziju bilo koje priče ili mi tražio da mu nešto obećam, uvijek je zahtijevao da kažem „časna riječ“, što nikada nisam izgovorila a da nisam govorila istinu ili ispunila dato obećanje.

I sve što sam naučila od njega, iako, kao iskreni komunista, nije bio vjernik, ja sam pronašla i u Crkvi. Ni pred smrt nije htio da popusti i tražio je da se sahrani u miru i tišini, te da mu se slučajno ne održi komemorativna sjednica, kako oni koji su pokušali da ga ponize, ne bi dobili još jednu priliku da ga ponize i mrtvog.

Ja danas skrećem pažnju ovim zlonamjernim ljudima, koji na sve načine pokušavaju da pokolebaju i mene, otvoreno mi sugerišući da se okanem politike. Najprije sam ih ignorisala, zatim tolerisala, ali danas koristim priliku da im poručim da će za mene plamen svijeće voštanice, one kojih je prije tri godine gorelo na stotine hiljada, upaljenih da nam osvijetle put ka istinskoj Crnoj Gori koju smo zaboravili, biti uvijek izbor nad izborima, a pogotovo nad plamenom zapaljenih guma, bjesomučnog divljanja i kreiranja nekih vrijednosti koje mogu biti „belvederske“, ali nikad crnogorske. Moj izbor će uvijek biti politika ujedinjenja, što moja stranka i svedoči svojim postojanjem, i uvijek će me biti stid kada vidim kako se u Peći ustoličava Patrijarh srpski a kako na Cetinju Mitropolit crnogorsko-primorski. Moj izbor je Ujedinjena Crna Gora, država svih nas koji je beskrajno volimo, bez obzira na bilo koja opredjeljenja i uvjerenja, vjeru ili naciju.

Moj izbor je i Bar, grad koji je Crna Gora u malom, i čiji građani traže 30. avgust i u svom gradu.

Moj izbor je broj 7! Idemo, Barani! Idemo, ljudi!

PIŠE: Dragan Tufegdžić

Pred nama je dug put, to je ono što je sigurno. Učinimo ga svi zajedno ljepšim i boljim. Dajte da otklonimo sve ono što nam je smetalo i zaustavljalo nas sve ove godine. Dozvolite da naša djeca dobiju nešto bolje. Učinimo sve da naš grad prodiše punim plućima. Bar to zaslužuje. To je naš dom, naša luka, planina i more, a iznad svega ljudi!

Pokrenimo zajedno neku novu energiju koja će nas sve trgnuti i razbuditi, pokazati da ništa nije nemoguće i nije nemoguće kada to govore ljudi iz Demokrata, Evrope sad i Ujedinjene Crne Gore. To su dobri ljudi, sa dobrom namjerom, zajedno sa vama. Ne prebrojavamo vas, ne ucjenjujemo, ne nudimo. Mi razgovaramo sa vama, jer vas cijenimo kao naše sugrađane, prijatelje i komšije, jer samo zajedno i kao jedno možemo sve.

Mi ne dajemo prazna obećanja, naša djela govore za nas. Riječi ne znače ništa ako ih djela ne prate, a naša djela su vaš bolji standard, podizanje kvaliteta vašeg života za samo godinu dana vršenja vlasti. Nećemo tu stati, očekujte brzo i veće plate i veće penzije!
Ja vjerujem da je moguće, znam da i vi vjerujete, svi mi vjerujemo i dalje! Zato, vidimo se u nedelju, jer tu je početak našeg novog puta. Zaokružite broj 7! Živjeli!

(Autor je nosilac liste ,,Idemo, ljudi! Demokratski, evropski, ujedinjeno za Bar! – 7)