Posvećeno Darku Vujoševiću
Autor: Neven MILAKOVIĆ
Ječala su muklo manastirska zvona,
Novopredstavljenog sveca proslavljala,
Na tren od vječnosti, sva je vasiona
Pred čovjekom većim od nje same stala.
Taman se obale bješe dokopao,
Grč mu se odlučni razlio po licu,
Kad je u vrtlogu Janu ugledao,
Gdje otima mraku svoju djevojčicu.
Nije zaplivao, nego poletio,
Anđeo ne pliva, no Bogolik leti,
Ni tren malovjerni nije izgubio,
Divno li se boreć` sa smrću umrjeti.
Janu, Ratka, čedo njino, zagrlio
I vaznio Bogu kao vitez sveti,
Sve nas je odozgo, znam ja, zakrstio,
Znam… kada ojuži, rijetki će vidjeti,
Kako se za sve nas, duša dobra, moli,
Poručujuć` da je svijet ovaj varka,
Kad vas zlo, jed, sumnja… bezbožnička skoli,
Sjetite se braćo, besmrtnoga Darka.