Connect with us

Iz mog ugla

Budva u hroničnom nedostatku Strategije

Published

on

PIŠE: Iva BAJKOVIĆ

Opština Budva je važan regionalni kulturni centar. Na teriotiriji naše opštine postoje tri glavne institucije kulture Narodna biblioteka ( sa područnim odjeljenjem u Petrovcu ) , Muzeji i galerije Budva ( u čijem sastavu su Muzej Budve, galerija Jovo Ivanović, Spomen dom Ljubiše, Spomen dom Reževići, Crvena komuna u petrovcu ) i Grad teatar. Posebno je zanačajan Arhiv Budve pri Državnom arhivu Crne Gore a 8 njihovih fondova dobilo je status kulturnog dobra.

Opština Budva ima veliki broj spomenika materijalne i nematerijalne kulturne baštine, sakralnih objekata, podvodnih arheoloških lokaliteta, ostataka fortifikacija iz doba vladavine Austrougarske i brojne druge.

Kulturni potencijali opštine su veliki, ali su zbog nedostataka planiranja i nedostaci u oblasti menadžmenta i marketinške obrade veliki. Brojni elementi kulture opštine Budva, kao što su materijalna i duhovna kultura, institucije, manifestacije, značajan su potencijal za razvoj kulturno‐turističke privrede. Ipak,  resursi kulture nisu pretvoreni u osmišljene kulturno‐turističke proizvode, i još uvjek čine samo potencijale na kojima je moguće razvijati ukupnu ponudu. Nedostaju dobre inicijative i projekti kulturnog turizma, uz kvalitetan marketing i sinergiju svih relevantnih aktera.

Opština Budva kroz valorizaciju kulturnog proizvoda može generisati značajne prihode kroz turizam ali i kroz različite instrumente predpristupne pomoći EU. Treba naglasati da pristup fondovima EU značajno otežava činjenica da ne postoji adekvatan strateški dokument kroz koji bi se definisao javni interes u oblasti kulture sa kojim bi se kasnije lakše prijavljivalo na pozive EU.

Upravljanje razvojem kulture povjereno je Savjetu za kulturu koji je formiran 03.02.2021.godine. Ovo tijelo koje čine kulturni stvaraoci Budve a kojim predsjedava dr Predrag Zenović je najavilo odmah po formiranju izradu Strategije razvoja kulture, međutim ni nakon godinu dana nisu trasirani pravci razvoja i prioritetne oblasti koje treba uobličiti u jasan desetegodišnji plan. Osim toga, izbor za članove Savjeta za kulturu kao i rad tog tijela do sada nije bio participativan, netransparentan je i nejasan građanima.

Jedan od prvih zadataka koji do sada trebalo odraditi jeste metodološko utvrđivanje stvarnih kulturnih potreba građana Budve kroz različita istraživanja i na osnovu njih raditi na daljem utvrđivanju Strategije. Posebno imajući u vidu da Budva sa gradovima Boke ima ambiciju da se kandiduje za Evropsku prestonicu kulture ovaj proces teče nedopustivo sporo.

Nadalje, primjetan je nedostatak Sekretarijata za kulturu koji treba da bude izdvojen iz društvenih djelatnosti koje su opterećene brojnim tekućim problemima te je nedostatak dobrih inicijativa dijelom i zasluga upravo ove nedefinisane oblasti. Poređenja radi, Kotor ima i Sekretarijat za zaštitu kulturno – istorijske baštine što je dodatno segmentiranje i pokazatelj koliko je kultura zahtjevna i složena ljudska djelatnost ali i potreba.

Evidentan je i nedostatak evaluacionih procesa kada su u pitanju projekti iz kulture koje finansiraju građani odnosno poreski obveznici, nedostatak stvarnog dijaloga o kulturnim potrebama, načinu finansiranja, korišćenju javnih prostora za potrebe kulture itd.

Identifikacija problema u razvoju kulture je složen proces koji mora da uključi što više aktera, kako onih koji se finansiraju iz budžeta tako i onih alternativnih i marginalizovanih grupa.

Na osnovu dostupnih podataka koje možemo prikupiti iz otvorenih izvora, možemo definisati i neke probleme

  • nepostojanje jasnih osnova i pravaca kulturnog razvoja (uključujući nepostojanje

strategije ili planova kulturnog razvoja), kao ni referentnog okvira za razumijevanje uloge i

značaja podrške i finansiranja kulturne i umetničke djelatnosti unutar javne gradske

politike;

  • nedovoljno transparentno i participativno donošenje odluka u oblasti kulturne politike što podrazumijeva učešće različitih aktera, obaviještenost javnosti. Cio proces je nedovoljno transparentan i nedovoljno participativan što za posljedicu ima nedovoljno lokalnih inicijativa i stagnaciju u razvoju kreativnih industrija
  • Primetna je nedovoljna saradnja između institucija kulture, programi koji se preklapaju, nedefinisane oblasti djelovanja institucija kulture, nedovoljna saradnja sa predstavnicima turističke privrede, nedovoljno uključivanje mladih u procese i ignorisanje njihovih kulturnih potreba, nedovoljna uključenost organizacija civilnog društva
  • Nedovoljna podrška lokalnom stanovništvu i prevelik fokus na stvaralaštvo koje dolazi iz drugih sredina
  • Vaninstitucionalni akteri nemaju dovoljno resursa za rad, dok se zvanične institucije kulture čiji je osnivač opština bore sa stalnim nedostatkom prostora ( Biblioteka i Grad teatar)
  • Nemogućnost razvoja kulture u pravcu modernih sadržaja koji bi i van sezone radili ( poput prostora za koncerte, književne večeri, kamerne predstave, prostor za izlaganje mladih i neafirmisanih umjetnika ). Rešavanje ovog pitanja u nekoj od prostorija u Starom gradu bi moglo da pomogne revitalizaciji Starog grada koji je postao zona kafića i butika bez kvalitetnih sadržaja ( ako ne računamo JU Muzeji i galerije koji predstavljaju fundament kulture grada ), odnosno onih sadržaja koji bi omogućili diverzifikaciju kulturne ponude i time uticali na frekventnost prostora van sezone.
  • Apsolutno ne postoji nikakava podrška da naši umjetnici i stvaraoci budu vidljivi na međunarodnoj sceni što treba svima da bude opomena.

Izrada Strategije razvoja kulture Budve treba da se vodi načelom da je pravo na kulturu osnovno ljudsko pravo i da je ona javno dobro. Kultura treba da nas vodi ka oštem društvenom napretku, a to će biti moguće samo ukoliko svi budemo prepoznali ovaj potencijal. Kulturu treba voditi na  transparentan i participativan način, uz učešće što većeg broja činilaca ali je moramo formulisati na osnovu činjenica sa kojima raspolažemo a ne na osnovu želja pojedinaca.

Kultura se vodi strateški i promišljeno, i samo onda kada budemo uvažili ove osnovne postulate možemo očekivati da će Strategija zaista biti dobro osmišljen plan koji ima svoju primjenu u praksi a ne da bude samo mrtvo slovo na papiru.

 

Bar

Dvorske tajne najljepše barske palate

Published

on

PIŠE: Mladen STOJOVIĆ

Malo Barana, da ne govorimo o široj javnosti, zna da centar ovog grada nosi ime po palati koju je sagradio srpski monarh Petar Karađorđević na placu koji je njegov tast Kralj Nikola Petrović prethodno poklonio vojvodi Miljanu Vešoviću!

Ljetnji dvorac Kralja Nikole najstarija je, a po mnogima i dalje najljepša građevina u gradskom jezgru Bara. Palata u kojoj je duže od pet decenija smješten Zavičajni muzej najvećeg crnogorskog primorskog grada, sazidana je 1883. godine na ruševinama nekadašnjeg Selim – begovog saraja koji je dignut u vazduh tokom opsade Bara 1877.

Ako je vjerovati izvorima Gavra Vukovića, koji je krajem 19. vijeka bio ministar spoljnjih djela Knjaževine Crne Gore, za rušenje palate Selim-bega Mustafagića, posljednjeg turskog gospodara Bara, bio je odgovoran niko drugi do poslednji monarh Crne Gore, u to vrijeme sa titulom Knjaza Nikola i Petrović. Preciznije čuveni Vojvoda pop Ilija Plamenac koji je od Knjaza dobio komandu da, u strogoj konspiraciji, “posoli” palatu barutom.

Razlog dizanja palate turskog bega, međutim, nije bio nikakav patriotski diverzantski podvig čuvenog crmničkog junaka, niti ingeniozni strateški plan crnogorskog vladara tokom oslobađanja Bara. Jer, centar grada i njemu sva turska činovnička i vojna uprava koju su Crnogorci pokušavali  da istjeraju nalazio se u bedemima srednjevjekovne tvrđave uvučene 5 kilometara od obale u brdima. Dok je Selim begov saraj bio tik iznad najljepše pješčane plaže barskog zaliva, gdje se danas nalazi centar Bara Topolica.

Gavro Vuković u svojim memoarima piše da je Knjaz Nikola tokom tromjesečne opsade barske tvrđave često pogledivao ka palate Selim Bega na pjeni od mora, diveći joj se kako sija.

Vuković piše da je “u tim momentima posmatranja” Selim-begove palate na Topolici iz Beča stigla depeša da je Srbija ponovo stupila u rat protiv Turske te da se knjaz “prepao” da “Srbijanci ne pošalju jedno odjeljenje vojske preko Sandžaka” i zauzmu Bijelo Polje i Berane.

Pošto je crnogorska vojska obsadila “barsku tvrđavu”, knjaz Nikola ologorio je na turskoj karauli Ribnjiku, odakle je posmatrao čarobnu panoramu barsku. Odatle je ugledao Selim-begov kijosk da se bijeli na morskoj obali, kao galeb. Izdaleka, Kijosk izgledaše malen, samo što bijaše na prelijepom mjestu”, piše Vuković u svojim memoarima.

Na ovu vijest, Knjaz Nikola reagovao je munjevito pozvavši u pomoć u to doba jednog od najboljih i najumnijih crnogorskih vojskovođa, čuvenog vojvodu Miljana Vukovog Vešovića.

Stoga pozva vojvodu Miljana da s iste stope hita u Vasojeviće, dastupi u odnošaje sa komandantom srpskiih trupa I da mu spriječi prelazak preko rijeke Lješnice, put Berana. Prije kretanja, pozva ga da mu dadne hitne instrukcije, pada bi ga obodrio da brani svoje inspiacije, u prisustvu mnogo glavara reče: “Vidiš li, vojvoda, onu bijelu kulu kod mora, darivam ti ju, dau njoj odmaraš tvoje zaslužne kosti kad ostariš”. Vojvoda Miljan hitno pođe u Vasojeviće, bezda je izbliza vidio taj Knjažev dar. Koliko su god crnogorski glavari  zavidljivi jedan prema drugome, ipak su oduševljeno priznali da je vojvoda Miljan zaslužio, jer je smatran za prvog meću prvijema”,  napisao je Vuković.

Vojvoda Miljan, međutim, nije imao priliku da odmori junačke kosti pred kraj života u palate turskog bega smještenoj u rajskom ambijentu Barskog zaliva. Prema riječima ministra spoljnjih djela i prvog crnogorskog pravnika, Gavra Vukovića, knjaz se ubrzo nakon što je poklonio palate vasojevićkom vojvodi, predomislio.

Knjaz, čim se opustio kod svog odavno željenog mora, najprije ušao je u Selim-begov kijosk. Veličina i ljepota kijoska frapirala ga je. Taj kijosk, tak lijep, a još sa gledišta istorijskog, od hercega Šćepana, Knjaz je zamislio da bi dostojan bio za njegovo obitovanje. Stoga se odmah pokajao što ga je onako demonstrativno darovao vojvodi Miljanu. Pošto je proveo nekoliko noći u njem, još bolje mu se dopao”, napisao je Vuković.

Po njegovom sjećanju Knjaz Nikola je “nemogav trgnuti svoju knjaževsku riječ da uzme kijosk za sebe” pozvao svojeg  “u svemu povjerenika” vojvodu popa Iliju Plamenca i naredio mu da “pošto mrkne dade unijeti bačvu praha,pa da lagumiše kijosk”.

Vuković u svojim memoarima piše da je vojvoda pop Plamenac rado izvršio Knjaževu naredbu te da se u noći 28. novembra 1977. godine  osjetio jak potre. Ujutro se, piše Vuković, “na opšte iznenađenje vidio kijosk do temelja srušen”.

I zaista, na cijeloj barskoj obali Knjaz nije mogao naći ljepšega mjesta od razvaline Selim-begovog kijoska, dau dar dadne Karađorđevićima za podizanje nove vile”, piše Vuković u svojim memoarima, u odjeljku “Karađorđevići u Crnoj Gori”.

 

Priču o palati Vuković završava opaskom da se Knjaz nije osvrtao da li vojvoda Miljan ”ima kakvo pravo na razvalinama kijoska”.

Plac na kojem je počivala palata poslednjeg turskog gospodara Bara, knjaz Nikola će kao svadbeni poklon pokloniti kasnije svojoj ćerki Zorki i zetu Petru Karađorđeviću. Kako budući srpski kralj u to vrijeme nije mogao da se skrasi u rodnoj Topoli zbog sukoba sa tada vladajućom srpskom dinastijom Obrenovića, on će svoj bračni život sa ćerkom crnogorskog monarha započeti na Cetinju.

Ubrzo nakon što je dobio na poklon plac u Baru na njemu će sagraditi vilu za stanovanje koja je nazvana Topolica, po rodnom mjestu Karađorđevića – Topoli.

Po vili Topolica, kasnije ljetnjem dvorcu Kralja Nikole, i danas se zove dio barskog zaliva uz obalu na kojem se danas nalazi centar grada.

Vila Topolica bila je u to vrijeme jedina građevina u ovom dijelu barskog zaliva. Bračni par Karađorđević , međutim, nije dugo boravio u svojoj palati jer je nakon svađe sa knjazom Nikolom, koji je nakon naprasno prestao da podržava njegove dinastičke pretenzije u Srbiji nakon abdikacije Milana Obrenovića u Beogradu, Petar odselio u Švajcarsku a vilu Topolica prodao crnogorskom knjazu za 100.000 franaka.

Vila Topolica se prvobitno sastojala od prizemlja, sprata i malog podruma. Nakon što ju je otkupio od svog zeta, Knjaz Nikola je dao da se na palati  dogradi mansandra a kasnije i nova zidana ograda u kojoj se i danas nalazi jedan od njaljepših parkova u Crnoj Gori.

Palata je nakon toga dobila još raskošniju formu a u skladu sa novom funkcijom, ljetnjeg dvora, krajem 19. vijeka u neposrednj blizini sagrađena su  dva nova objekta – dvorska kapela i tzv “mali dvorac”. Nakon krunisanja Nikole I Petrovića u kralja Crne Gore 1910. godine uz palate  je dograđena  balska dvorana koja je zdanju dala izgled pravog dvorca.

Vilu Topolica ili Ljetnji dvorac Kralja Nikole je projektovao hrvatski arhitekta Josip Slade koji je na poziv crnogorskog vladara pune dvije decenije projektovao niz važnih zdanja među kojima su i Zetski dom i zgrada austrougarskog veleposlanstva na Cetinju, odnosno Dvorac knjaza Nikole u Nikšiću. Podignuta je u duhu rezidencijalnih objekata tog vremena, sa arhitektonskim elementima stilova neorenesanse i neoklasicizma.

Palata je odlukom Podgoričke skupštine iz 1918. godine konfiskovana od Kralja Nikole, nakon čega je dvorski kompleks utonuo u zapuštenost a 1927. godine namještaj iz Dvora je predat na korišćenje i čuvanje Arhibiskupiji barskoj.

Nakon Drugog svijetskog rata, Dvorac i okolni objekti korišćeni su kao stambeni prostori, a jednom periodu u njemu je bila smještena i gradska biblioteka i radnički univerzitet. Zbog zauzetosti drugih prostorija, barski Zavičajni muzej formiran 1959. godine  dugo je funkcionisao samo u jednoj kancelariji na prvom spratu. Iseljavanje stanara i pratećih institucija trajalo je, praktično, do 1977. godine, kada je muzej  izradio stalnu postavku.

Dvije godine kasnije palata će biti oštećena u katastrofalnom zeljotresu, nakon čega će biti renovirana do 1984. kada će i Dvorac i okolni objekti i park zasijati starim sjajem, ali u novom koloritu. Fasade palate prekrečene su u crvenu boju, a tek 2007. biće im vraćena oker nijansa po kojoj je Dvorac bio prepoznatljiv u godinama svog najvećeg istorijskog sjaja.

Nastavi Citanje

Iz mog ugla

Vrijeme je stalo u poslastičarnici Karađuzovića

Published

on

PIŠE: Mladen STOJOVIĆ

Sentenca američkog pop psihologa i publiciste Skota Peka da je identitet potrebno izgraditi da bi se prevazišao, kao da je ispisana u svakom detalju jedne od najstarijih ugostiteljskih radnji u Crnoj Gori, poslastičarnice Karađuzović u Starom Baru.

Svaka fotografija, natpis, zastavica, simbol, plaketa, cjenovnik, svako slovo na izlogu i natpisu na ulazu radnje, ima urezan trag vremena u kojem je ova poslastičarnica trajala na zadovoljstvo generacija Barana i njihovih gostiju koji su je pohodili. I nijedan od tih „pečata“ nije u sukobu sa drugim, iako bi u nekom drugom prostoru vjerovatno bili prepoznati kao simboli antagonih civilizacija, ideologija i kultura.

U ovom čarobonom kutku sokaka orjentalne varošice naslonjene na bedeme najstarije srednjevjekovne tvrđave južnog Jadrana prepliću su na istoj tabli ćirilica i latinica, engleski, ruski i francuski jezik… Na pultu između dvije srpske trobojke stoje crnogorska, američka, britanska i japanska… Turski i ruski barjaci se naslanjaju jedan na drugog, sa dva zida se „posmatraju“ Kemal Ataturk i Josip Broz, u vitrini jedne do drugih stoje poslastice iz epoha osmanlijskog i austrougarskog carstva…

Upravo je ova jedinstvena harmonija kojom zrači, poslastičarnicu Karađuzović učinila najprepoznatljivijim simbolom stare barske varošice, koja je poslednjih godina konačno prepoznata kao turistička atrakcija koja se ne smije zaobići prilikom posjete južnom dijelu crnogorskog primorja.

Poslastičarnica je dio porodičnog biznisa Karađuzovića, ugledne familije koja porijeklo vodi iz Anadolije, iz mjesta „Karađoz“, što bi u bukvalnom prevodu sa turskog značilo crnooki. Ime radnje, i logo firme ispisano je ćirilicom. Susret sa, na ovom mjestu tako pristajućim spojem naizgled nespojivog zbunjuje i opčarava goste već uoči ulaska u ovu prodavnicu slatkih čarolija i riznicu nostalgije.

Naši su do 1934. godine bili trgovci ali im poslovna srećau jednom trenutku okrenula leđa, bankrotirali su i moj djed Redžep Karađuzović se tada okrenuo poslastičarskom pozivu i otvorio ovu radnju. Kada je radnja otvorena, službeno pismo je ovdje bilo ćirilica, a strani jezik francuski. Kako onda tako danas, to je jednostavno dio našeg brenda“, objašnjava uz osmjeh Džengis, jedan od dvojice braće Karađuzovića koji vode poslastičarnicu u Starom Baru.

Firma Karađuzović, kojom rukovodi Bajazit, Džengisov i Agronov stric, ima i burekdžinicu na zelenoj pijaci u Baru. U obje radnje proizvodnja se odvija po istoj recepturi po kojoj je i prije 80 godina kada je otvorena poslastičarnica u Starom Baru. Svaki kolač u radnji je proizveden ručno.

Ne znam koliko će još opstajati ovaj posao. Tradicija kao da više nije saveznik. Do prije pola godine još uvijek sam bio optimista, ali sada ne vidim volju kod mladih generacija da se bave ovim zanatom“, priča Džengis dok nam uz osmjeh sa tonom gorčine dodaje „ne slušajte me, idealista sam a to je danas opasna zanimacija“.

U ponudi poslastičarnice su svi kolači sa standardnog repertoara turske ali i bečke slastičarske škole. Specijalitet su smokvice sa orasima, kadaif, gurabije i naročito sultan-sudžuk, poslasticu koja se u Crnoj Gori proizvodi samo u ovoj radnji.

Na vitrini se nalazi i providna kesica puna slatikša koji podsjećaju na male puslice. Na naše pitanje o kakvoj se poslastici radi, Džengis objašnjava da je riječ o bombonima proizvedenim na isti način na koji se to radilo i prije osam decenija.

To su bili prvi bomboni u ovom gradu“, dodaje stariji od braće Karađuzović koji sa suprugom „pokriva“ jutarnju smjenu. Mlađi Agron „dežura“ sa svojom suprugom u drugoj smjeni. Stric Bajazit Bato, glavnokomandujući firme Karađuzović, „dežura“ u radnji u centru Bara.

Karađuzovići se poslastičarskim i burekdžijskim zanatom bave neprekidno od 1934. godine, i predstavljaju najstariji porodični biznis koji traje u kontinuitetu u Baru. Poslastičarnica u Starom Baru bila je, međutim, zatvorena od 1981. do 2007. godine.

Kada je probijen tunel Sozina 1956. godine počeo je i razvoj turizma na ovom dijelu primorja. Na tom talasu smo 1962. godine otvorili poslastičarnicu u Sutomoru. Bile su to zlatne godine. Nije bilo turiste iz Srbije koji je ljetovao u Sutomoru koji nije znao za našu radnju. Iz inostranstva je dolazilo najviše Njemaca, i oni su nam bili redovne mušterije. To je period kojeg se najradije sjećam“ prisjeća se pedesetogodišnji Džengis.

Poslastičarnica u Sutomoru zatvorena je uoči sa prvim zadahom rata u kojem se raspala Jugoslavija početkom devedesetih godina.

Dolazile su loše godine i zatvorili smo radnju u Sutomoru. U tom trenutku imali smo samo jednu, u Baru. Ova u Starom Baru bila je zatvorena od 1981. jer se više nije isplatilo držati je. Renovirali smo je prije sedam godina kada je i ovdje zaživio turizam“, prisjeća se Džengis.

Poslastičarnica u Starom Baru je otvorena samo tokom ljetnje sezone.

Naši proizvodi su bez hemijskih preparata, jestivi su najviše deset dana. Zbog toga se ne isplati držati radnju otvorenom kada nema dovoljno gostiju“, objašnjava Džengis.

Jedini detalj koji nas je, prilikom posjete čuvenoj poslastičarnici u Starom Baru zbunio, bila je flaša maslinovog ulja na vitrini u kojoj su kolači.

Kada s jeseni zatvorimo radnju, bavimo se maslinarstvom. I u tom se poslu držimo tradicije i radimo ga na isti način na koji su naši preci“, kaže nam Dženkis.

Na rastanku od njega saznajemo još jedan detalj koji govori o zaustavljenom vremenu u ovo magičnoj prodavnici slatkiša epohe za nama: Kada zbog velikih obaveza u dvije radnje ne stignu na vrijeme da otvore radnju u Starom Baru, učini to umjesto njih prijatelj i vlasnik susjedne konobe Spilja Ljubo Karanikić.

Ako zakasnimo, znamo da je Ljubo otvorio i našu i svoju radnju. Često usluži goste ranoranioce, ostavi novac na pultu“, priča uz osmjeh Džengis.

 

(Reportaža objavljena 31. avgusta 2014.)

 

 

Nastavi Citanje

Bar

Tata, politika i ja

Published

on

PIŠE: Marina Orlandić Stamatović

Moja prva predizborna kampanja je iza mene. Od sebe sam dala onoliko koliko su mi dopustile brojne obaveze. Debitovala sam i na radiju, predstavljajući program naše koalicije „Idemo,ljudi“, koju u Baru čine Demokrate, Pokret Evropa Sad! I moja Ujedinjena Crna Gora.

Razgovarala sam sa sugrađanima, dijelila naše predizborne poklončiće i brošure… Na jedan projekat sam posebno ponosna, a to je tzv. „predizborno obećanje, predizborno ispunjeno“, kada smo zajedničkom radnom akcijom priveli k namjeni podzemni prolaz do OŠ Meksiko, vratili ga ponovo u funkciju i tako podigli bezbjednost đaka na značajno veći nivo. Nisam se bavila negativnom stranom kampanje, pa sam za jutros planirala još samo jedno pozitivno, optimistično i kratko obraćanje, sa porukom da zaokružite broj 7!

Međutim, uslijedila je još jedna u nizu nepristojnih poruka, koje od prvog dana mog političkog angažmana pristižu na moj račun, a radi se o navodnom „kaljanju“ obraza porodice i imena mog voljenog oca, pok. Blaža Orlandića, tako što sam pristupila „neprijateljskoj“ strani, „popovima“, gazeći tako vjerovatno „belvederske vrijednosti“. Zato, ipak, da se zna, želim da istaknem kako bi moj otac gledao na moj angažman, i zbog čega mi je žao što nije dočekao 30. avgust 2020. godine.

Kada je katastrofalni zemljotres pogodio Bar, 15.aprila 1979. tatu je razorna stihija zatekla na dužnosti prvog čovjeka barske opštine. Kako bi se do kraja posvetio obnovi opštine u kojoj je život izgubilo 58 ljudi a 90 odsto domova bilo potpuno ili djelimično razrušeno, on je moju baku, majku koja je bila u poodmakloj trudnoći, i sedmogodišnjeg brata poslao za Beograd, kod svog sinovca koji je tamo studirao. Mjesec ipo dana nakon zemljotresa, ja sam rođena u Beogradu.

Tek 2019., na obilježavanju 40 godina od zemljotresa, davala se reportaža Radio Televizije Beograd, koju sam tada pogledala po prvi put, ne znajući ni da takav snimak postoji. Kada sam ugledala svog, tada već pokojnog oca, po prvi put u srednjim četrdesetim, u vojničkoj uniformi, kako u improvizovanoj Skupštini Opštine govori o nužnosti opšte mobilizacije stanovništva, kako bi stepen zajedništva među ljudima bio veći, preplavila me bujica najrazličitijih emocija. Od ponosa i sjete, od velike ljubavi i žala što sam propustila priliku da tu reportažu odgledamo zajedno, do velike srdžbe i pitanja koje mi se stalno nameće „kako su samo mogli?“.

U toj, za Barane dragocjenoj reportaži, prepoznala sam još samo tatinog velikog, čak i nakon njegove smrti odanog prijatelja, velikog čovjeka i humanistu, doktora Ljuba Živkovića, koji je o svom prijatelju Blažu Orlandiću, u svom tekstu „Sjećanje me lakom tugom ovi“, zapisao: „U tom vremenu našeg sveopšteg stradanja, prije 43 godine, Bar je imao sreću da je na čelu imao čovjeka vizionara, krutog tkanja i stamene volje, nepokolebljivog, radnog i mudrog, čovjeka koji je prezirao površnost i svaku improvizaciju i znao što hoće i što može. Uspomeni na tog sjajnog čovjeka, inženjera Blaža Orlandića, koji je bio moj prijatelj, posvećujem ova moja sjećanja.“

I dan danas, kada čujem onu poznatu sintagmu: „grad širokih bulevara“, sjetim se njega koji je nakon zemljotresa predvodio tim za planiranje savremenog izgleda Bara, onakvog kakav je, u osnovi, i danas. Naravno, ti uspjesi su ga i preporučili za neke važnije, državne funkcije, pa ga je dužnost odvela u tadašnji Titograd, gdje je bio predsjednik Vijeća udruženog rada Socijalističke Republike Crne Gore, a zatim je obavljao funkciju člana Predsjedništva SR Crne Gore, sve do ostavke koju je podnio 1989. kada su neki „mladi lavovi“ u pletivima od čiste runske vune podigli AB revoluciju, donijevši sa sobom neko novo vrijeme, vrijeme srama, u kojem se moj otac nije snalazio, niti je želio da se snadje. Tada sam imala već 10 godina, i premda se sjećam svega, tek sam dosta kasnije mogla da shvatim koliko je bolno i razarajuće bilo za njega, kada je sa prozora našeg stana ugledao grupu „ljudi“ koja mu je skandirala „lopovi!“ i „foteljaši!“, i kada je desetogodišnjoj ćerki morao doslovce da se pravda kako nikada ništa tuđe nije ni poželio, kamoli ukrao.

Iako zadugo potrešen i osramoćen, iako je prebdio mnogo neprospavanih noći, ubrzo se „vratio“, jer je na prvim višestranačkim izborima izabran za predsjednika Opštine Bar, porazivši one koji su godinu dana ranije pokušali da ga trajno osramote. Za mene je imao beskrajno puno ljubavi koju mi je pružao, učeći me da ne poželim nikad ništa što je tuđe, da poštujem sve vjere i nacije, da najmanji među nama može biti najveći, a kada god bi sumnjao u moju verziju bilo koje priče ili mi tražio da mu nešto obećam, uvijek je zahtijevao da kažem „časna riječ“, što nikada nisam izgovorila a da nisam govorila istinu ili ispunila dato obećanje.

I sve što sam naučila od njega, iako, kao iskreni komunista, nije bio vjernik, ja sam pronašla i u Crkvi. Ni pred smrt nije htio da popusti i tražio je da se sahrani u miru i tišini, te da mu se slučajno ne održi komemorativna sjednica, kako oni koji su pokušali da ga ponize, ne bi dobili još jednu priliku da ga ponize i mrtvog.

Ja danas skrećem pažnju ovim zlonamjernim ljudima, koji na sve načine pokušavaju da pokolebaju i mene, otvoreno mi sugerišući da se okanem politike. Najprije sam ih ignorisala, zatim tolerisala, ali danas koristim priliku da im poručim da će za mene plamen svijeće voštanice, one kojih je prije tri godine gorelo na stotine hiljada, upaljenih da nam osvijetle put ka istinskoj Crnoj Gori koju smo zaboravili, biti uvijek izbor nad izborima, a pogotovo nad plamenom zapaljenih guma, bjesomučnog divljanja i kreiranja nekih vrijednosti koje mogu biti „belvederske“, ali nikad crnogorske. Moj izbor će uvijek biti politika ujedinjenja, što moja stranka i svedoči svojim postojanjem, i uvijek će me biti stid kada vidim kako se u Peći ustoličava Patrijarh srpski a kako na Cetinju Mitropolit crnogorsko-primorski. Moj izbor je Ujedinjena Crna Gora, država svih nas koji je beskrajno volimo, bez obzira na bilo koja opredjeljenja i uvjerenja, vjeru ili naciju.

Moj izbor je i Bar, grad koji je Crna Gora u malom, i čiji građani traže 30. avgust i u svom gradu.

Moj izbor je broj 7! Idemo, Barani! Idemo, ljudi!

 

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.