Na današnji dan, prije 145 godina, crnogorska vojska oslobodila je Bar koji je 307 godina bio pod vlašću Osmanskog carstva.

Poslije oslobođenja Nikšića i Bileće u crnogorsko-turskom ratu (1876. godine do 1878. godine), naišavši na oštar otpor austrougraske vlade po pitanju daljeg nastupanja u Hercegovini, crnogorska vojska je svoje operacije prebacila ka primorju.

Početkom novembra 1877. godine knjaz Nikola je glavninu svojih snaga, 20 bataljona i 18 topova, koncentrisao u rejonu Virpazara. Sa ostalim snagama demonstrirao je prema Spužu i Podgorici, da bi zavarao Turke.

Izvukavši topove na visove Sutormana, crnogorska vosjka je nastupala prema Baru u dvije kolone: Desna, pod komandom vojvode Maša Vrbice, pravcem Sutorman – Zupci – Bar, i lijeva, pod komandom vojvode Ilije Plamenca, pravcem Sutorman – prevoj Bijela Skala – Bar a jedan dio se izdvojio prema Skadarskoj krajini.

Kada su uspjeli da zauzmu utvrđenje Sutorman, crnogorska vojska se pregrupisala i zauzela je dominirajuće položaje oko Bara. Tri bataljona su bila upućena prema barskoj luci, dok je vojvoda Plamenac sa ostalim snagama zauzeo položaje prema Skadaru i Ulcinju. Zauzeto je utvrđenje Volujica i bila je uspostavljena kontrola nad barskom lukom i utvrđenjem Haj-Nehaj. Glavnina turskih snaga u Starom Baru se veoma uporno branila podržavana sa pet ratnih brodova, koji su iz barske luke svakodnevno tukli položaje crnogorske vojske oko grada.

Tri dana nakon otpočinjanja opsade, vojvoda Vrbica je komandantu grada uputio poziv da se preda, garantujući mu slobodan prolaz do Skadra ili onamo gdje on izabere. Turci nijesu prihvatili ponudu vojvode Vrbice. I knjaz Nikola je pokušavao da privoli osmanske zapovjednike na predaju. Kada ovi pokušaji da se Bar dobije bez borbe nijesu uspjeli, knjaz Nikola je odlučio da izvrši novi raspored snaga.

Deset bataljona je bilo raspoređeno na prostoru Dobre Vode, između Bara i Ulcinja, sa zadatkom da zaustave eventualnu pomoć koja bi mogla doći iz Skadra. Ovi bataljoni su bili pod komandom vojvode Ilije Plamenca. Istovremeno, crnogorska artiljerija je raspoređena oko grada, i njoj je pripao glavni zadatak u osvajanju Bara.

Bombardovanje Bara trajalo je tokom čitavog decembra 1877. godine. Zbog posledica bombardovanja, izmorenosti, nedostatka vode i uviđanja da opsjednutom gradu neće stići pomoć, osmanski komandant je odlučio da preda Bar Crnogorcima.Izgubivši svaku nadu u dolazak pojačanja, Turci su se 10. januara 1878. godine predali i tom prilikom je bilo zarobljeno 2237 vojnika i 15 topova.

„Vjenčavam te srpsko more, sa slobodom Crne Gore“, riječi su knjaza Nikole nakon oslobođenja Bara u januaru 1878. godine.

Akademski slikar iz Zadra Ivan Žmirić 1881. godine na Cetinje je donio sliku „Vjenčanje Crne Gore sa morem“ gdje su je na dvoru vidjeli Knjaz i visoke zvanice, dok je za građane Cetinja bila izložena u „ondašnjoj velikoj gostionici Lokanda“. Na slici je predstavljeno svečano okićeni jedrenjak na kome se vijore crnogorske zastave dok isplovljava iz Bara, sa mnoštvom svijeta na obali koji brod oduševljeno pozdravljaju. Na pramcu je markantna figura Knjaza Nikole u pozi sa podignutom desnom rukom u kojoj je prsten za bacanje u more.

Pored njega sjedi knjaginja Milena sa prijestolonaslednikom Danilom. Na samom pramcu, u sjedećem položaju, nagnuta preko ograde jedrenjaka je princeza Zorka. Ostale ličnosti na brodu su poznati crnogorski junaci Božo Petrović, Petar Vukotić, Mašo Vrbica, Ilija Plamenac, Peko Pavlović, Marko Miljanov i dr. Po bočnoj strani broda vise vijenci cvijeća, na trakama trobojkama ispreplijetanim sa vijencem lovora ispisana su imena mjesta gdje su se vodile pobjedničke bitke, Vučji do, Nikšić, Fundina, Bar.

PIŠE: Mladen STOJOVIĆ

Ljetnji dvorac Kralja Nikole najstarija je, a po mnogima i dalje najljepša građevina u gradskom jezgru Bara. Palata u kojoj je duže od pet decenija smješten Zavičajni muzej najvećeg crnogorskog primorskog grada, sazidana je 1883. godine na ruševinama nekadašnjeg Selim – begovog saraja koji je dignut u vazduh tokom opsade Bara 1877.

Ako je vjerovati izvorima Gavra Vukovića, koji je krajem 19. vijeka bio ministar spoljnjih djela Knjaževine Crne Gore, za rušenje palate Selim-bega Mustafagića, posljednjeg turskog gospodara Bara, bio je odgovoran niko drugi do poslednji monarh Crne Gore, u to vrijeme sa titulom Knjaza Nikola I Petrović. Preciznije, čuveni Vojvoda pop Ilija Plamenac koji je od Knjaza dobio komandu da, u strogoj konspiraciji, “posoli” palatu barutom.

Razlog dizanja palate turskog bega, međutim, nije bio nikakav patriotski diverzantski podvig čuvenog crmničkog junaka, niti ingeniozni strateški plan crnogorskog vladara tokom oslobađanja Bara. Jer, centar grada i u njemu sva turska činovnička i vojna uprava koju su Crnogorci pokušavali da istjeraju nalazio se u bedemima srednjevjekovne tvrđave uvučene pet kilometara od obale u brdima. Dok je Selim begov saraj bio tik iznad najljepše pješčane plaže barskog zaliva, gdje se danas nalazi centar Bara – Topolica.

Gavro Vuković u svojim memoarima piše da je Knjaz Nikola tokom tromjesečne opsade barske tvrđave često pogledivao ka palate Selim Bega na pjeni od mora, diveći joj se kako sija.

Vuković piše da je “u tim momentima posmatranja” Selim-begove palate na Topolici iz Beča stigla depeša da je Srbija ponovo stupila u rat protiv Turske te da se knjaz “prepao” da “Srbijanci ne pošalju jedno odjeljenje vojske preko Sandžaka” i zauzmu Bijelo Polje i Berane.

“Pošto je crnogorska vojska obsadila “barsku tvrđavu”, knjaz Nikola ologorio je na turskoj karauli Ribnjiku, odakle je posmatrao čarobnu panoramu barsku. Odatle je ugledao Selim-begov kijosk da se bijeli na morskoj obali, kao galeb. Izdaleka, Kijosk izgledaše malen, samo što bijaše na prelijepom mjestu”, piše Vuković u svojim memoarima.

Na ovu vijest, Knjaz Nikola reagovao je munjevito pozvavši u pomoć u to doba jednog od najboljih i najumnijih crnogorskih vojskovođa, čuvenog vojvodu Miljana Vukovog Vešovića.

“Stoga pozva vojvodu Miljana da s iste stope hita u Vasojeviće, da stupi u odnošaje sa komandantom srpskih trupa i da mu spriječi prelazak preko rijeke Lješnice, put Berana. Prije kretanja, pozva ga da mu dadne hitne instrukcije, pada bi ga obodrio da brani svoje inspiacije, u prisustvu mnogo glavara reče: “Vidiš li, vojvoda, onu bijelu kulu kod mora, darivam ti ju, da u njoj odmaraš tvoje zaslužne kosti kad ostariš”. Vojvoda Miljan hitno pođe u Vasojeviće, bez da je izbliza vidio taj Knjažev dar. Koliko su god crnogorski glavari zavidljivi jedan prema drugome, ipak su oduševljeno priznali da je vojvoda Miljan zaslužio, jer je smatran za prvog meću prvijema”, napisao je Vuković.

Vojvoda Miljan, međutim, nije imao priliku da odmori junačke kosti pred kraj života u palate turskog bega smještenoj u rajskom ambijentu Barskog zaliva. Prema riječima ministra spoljnjih djela i prvog crnogorskog pravnika, Gavra Vukovića, knjaz se ubrzo nakon što je poklonio palate vasojevićkom vojvodi, predomislio.

“Knjaz, čim se opustio kod svog odavno željenog mora, najprije ušao je u Selim-begov kijosk. Veličina i ljepota kijoska frapirala ga je. Taj kijosk, tak lijep, a još sa gledišta istorijskog, od hercega Šćepana, Knjaz je zamislio da bi dostojan bio za njegovo obitovanje. Stoga se odmah pokajao što ga je onako demonstrativno darovao vojvodi Miljanu. Pošto je proveo nekoliko noći u njem, još bolje mu se dopao”, napisao je Vuković.

Po njegovom sjećanju Knjaz Nikola je “nemogav trgnuti svoju knjaževsku riječ da uzme kijosk za sebe” pozvao svojeg “u svemu povjerenika” vojvodu popa Iliju Plamenca i naredio mu da “pošto mrkne dade unijeti bačvu praha, pa da lagumiše kijosk”.

Vuković u svojim memoarima piše da je vojvoda pop Plamenac rado izvršio Knjaževu naredbu te da se u noći 28. novembra 1977. godine osjetio jak potres. Ujutro se, piše Vuković, “na opšte iznenađenje vidio kijosk do temelja srušen”.

“I zaista, na cijeloj barskoj obali Knjaz nije mogao naći ljepšega mjesta od razvaline Selim-begovog kijoska, da u dar dadne Karađorđevićima za podizanje nove vile”, piše Vuković u svojim memoarima, u odjeljku “Karađorđevići u Crnoj Gori”.

Priču o palati Vuković završava opaskom da se Knjaz nije osvrtao da li vojvoda Miljan ”ima kakvo pravo na razvalinama kijoska”.

Plac na kojem je počivala palata poslednjeg turskog gospodara Bara, knjaz Nikola će kao svadbeni poklon pokloniti kasnije svojoj ćerki Zorki i zetu Petru Karađorđeviću. Kako budući srpski kralj u to vrijeme nije mogao da se skrasi u rodnoj Topoli zbog sukoba sa tada vladajućom srpskom dinastijom Obrenovića, on će svoj bračni život sa ćerkom crnogorskog monarha započeti na Cetinju.

Ubrzo nakon što je dobio na poklon plac u Baru na njemu će sagraditi vilu za stanovanje koja je nazvana Topolica, po rodnom mjestu Karađorđevića – Topoli.

Po vili Topolica, kasnije ljetnjem dvorcu Kralja Nikole, i danas se zove dio barskog zaliva uz obalu na kojem se danas nalazi centar grada.

Vila Topolica bila je u to vrijeme jedina građevina u ovom dijelu barskog zaliva. Bračni par Karađorđević , međutim, nije dugo boravio u svojoj palati jer je nakon svađe sa knjazom Nikolom, koji je nakon naprasno prestao da podržava njegove dinastičke pretenzije u Srbiji nakon abdikacije Milana Obrenovića u Beogradu, Petar odselio u Švajcarsku a vilu Topolica prodao crnogorskom knjazu za 100.000 franaka.

Vila Topolica se prvobitno sastojala od prizemlja, sprata i malog podruma. Nakon što ju je otkupio od svog zeta, Knjaz Nikola je dao da se na palati dogradi mansandra a kasnije i nova zidana ograda u kojoj se i danas nalazi jedan od naljepših parkova u Crnoj Gori.

Palata je nakon toga dobila još raskošniju formu a u skladu sa novom funkcijom, ljetnjeg dvora, krajem 19. vijeka u neposrednoj blizini sagrađena su dva nova objekta – dvorska kapela i tzv “mali dvorac”. Nakon krunisanja Nikole I Petrovića u kralja Crne Gore 1910. godine uz palate je dograđena balska dvorana koja je zdanju dala izgled pravog dvorca.

Vilu Topolica ili Ljetnji dvorac Kralja Nikole je projektovao hrvatski arhitekta Josip Slade koji je na poziv crnogorskog vladara pune dvije decenije projektovao niz važnih zdanja među kojima su i Zetski dom i zgrada austrougarskog veleposlanstva na Cetinju, odnosno Dvorac knjaza Nikole u Nikšiću. Podignuta je u duhu rezidencijalnih objekata tog vremena, sa arhitektonskim elementima stilova neorenesanse i neoklasicizma.

Palata je odlukom Podgoričke skupštine iz 1918. godine konfiskovana od Kralja Nikole, nakon čega je dvorski kompleks utonuo u zapuštenost a 1927. godine namještaj iz Dvora je predat na korišćenje i čuvanje Arhibiskupiji barskoj.

Nakon Drugog svjetskog rata, Dvorac i okolni objekti korišćeni su kao stambeni prostori, a jednom periodu u njemu je bila smještena i gradska biblioteka i radnički univerzitet. Zbog zauzetosti drugih prostorija, barski Zavičajni muzej formiran 1959. godine dugo je funkcionisao samo u jednoj kancelariji na prvom spratu. Iseljavanje stanara i pratećih institucija trajalo je, praktično, do 1977. godine, kada je muzej izradio stalnu postavku.

Dvije godine kasnije palata će biti oštećena u katastrofalnom zeljotresu, nakon čega će biti renovirana do 1984. kada će i Dvorac i okolni objekti i park zasijati starim sjajem, ali u novom koloritu. Fasade palate prekrečene su u crvenu boju, a tek 2007. biće im vraćena oker nijansa po kojoj je Dvorac bio prepoznatljiv u godinama svog najvećeg istorijskog sjaja.

Dvorac 1

Dvorac 2

Dvorac 3

Dvorac 4

Dvorac 5

Dvorac 6

Dvorac 7

Dvorac 8

Dvorac 9

Dvorac 10

Dvorac 11

bARS program ovogodišnjeg Barskog ljetopisa teško da je mogao imati atraktivnije otvaranje od onog koje je upriličeno sinoć u Galeriji „Velimir A. Leković“ izložbom „Čedo i njegova đeca – dvije generacije Lekića u ateljeu“.

Riječ je o postavci koju čini više od dvadeset vajarskih radova Čeda, Joka i Jelene Lekić rađenih u drvetu, kamenu, aluminijumu, bakru i nekih rađenih u drugim raznim tehnikama.

Čedo Lekić bio je jedan je od najistaknutijih barskih umjetnika krajem prošlog i početkom ovog vijeka, upamćen kao prvi topolički vajar u čiji su atelje u Lamelama dolazile generacije barskih pionira i omladinaca, da krišom vire kako u bakru, gvožđu i kamenu nastaju umjetnička djela. Osnovnu školu učio je u Starom Baru, a u radionici Jovovića “krao zanat” rada u drvetu. Poslije završene polumature, dobio je stipendiju od Luke Bar i otišao u Titograd da pohađa Industrijsku školu. Tamo su zapazili njegov izuzetan talenat za ručnu obradu željeza. Ozbiljnije je počeo da se bavi umjetnošću od 1965. godine, a sedam kasnije i da aktivno izlaže.

Novembra 1976. godine dobija najveće opštinsko priznanje – Nagradu oslobođenja Bara i postaje član Udruženja likovnih amatera Crne Gore.

Čedovim stopama krenula su i njegova djeca – Joko i Jelena pa je sinoćnja izložba bila i svojevrstan omaž velikom barskom umjetniku  oplemenjen radovima njegovih naslednika.

Izložbi je prisustvovala i Đina Lekić, Čedova supruga, Jokova i Jelenina majka.

Đina Lekić i nekadašnji ministar inostranih poslova Crne Gore, jugoslovenski diplomata, univerzitetski profesor i publicista Miodrag Ćaki Lekić.

Pred velikim brojem prijatelja i poštovalaca djela Čeda, Jelene i Joka izložba nostalgičnog naziva „Čedo i njegova đeca – dvije generacije Lekića u ateljeu“, bila je za Barane i prva prilika nakon 38 godina da u izložbenom prostoru uživaju u djelima vajara koji je obilježio jednu epohu grada pod Rumijom

„Vazduh trepti kao da nebo gori, a mi okrećemo točkove Perifernog vremeplova nekoliko decenija unazad. Iz jedne od prostorija u prizemlju Pristanskih lamela br 14, od kojih ne vodi nikakav put, već samo do njih, čuje su cukanje. Jače, pa slabije, pa opet jače, pa opet slabije, razaznaje se samo jedan glas, kao da se svađa sam sa sobom. I opet cukanje, bez prekida, satima… Gomila radoznale dječurlije viri kroz teške zavjese, znaju da čika Čedo opet nešto pravi. Nekima je to dosadno i bez veze, neki ostaju fascinirani kako od bezlične gomile lima ili drveta nastaje nešto. Čika Čedo ih vidi, otvara staklena vrata prostorije, i razgovara s njima kao da su veliki. Ritual vazda isti“, kazao je otvarajući izložbu novinar Radio Bara Željko Milović.

„Dobro veče, dobri ljudi. Dobro veče Barani, dobro veče gosti. Čika Čedo Lekić i večeras je otvorio vrata svoj čuvenog ateljea u prizemlju, uvodeći nas u program bARS, odnosno njegov likovni dio. A posljednju su izložbu imali on i Đina, jer to je bio po svemu nerazdvojan par, još 1984. godine. Svi su na Topolici znali – nit je bilo Čeda bez Đine, nit’ Đine bez Čeda, a bogami nit’ Joka i Jelene bez njih oboje“, naveo je Milović podsjećajući da je “čika Čedo istinski mrzio formalnosti i duge govorancije, čak je nekoliko puta brzo i pobjegao sa otvaranja sopstvenih ili kolektivnih izložbi”.

„Zato ga neću noćas iznevjeriti – neću čitati njegovu biografiju, nabrajati priznanja, citirati što su poznati pisali o njemu… Reći ću samo da je za nas mlađe čiko Čedo bio velika faca. A za starije veliki vajar. Znali su to svi njegovi dobronamjerni vrsnici i kolege, znali su i oni što su ga vazda peckali zato što nije završio Akademiju. A što će čika Čedu Akademija kad je i bez nje dobio Nagradu oslobođenja Bara, kad je i bez nje bio najpoznatiji umjetnik u gradu početkom osamdesetih, kad su mu radovi plovili morima i okeanima u kapetanskim kabinama… Što će čika Čedu Likovna akademija kad bi mu svaki put kad bi vidio novu skulpturu čika Milo Vukčević rekao: “Ovo ti je odlično”“, kazao je Milović.

Ni Čedova djeca nisu učili umjetničke škole – Joko je završio Filozofski fakultet (Italijanski jezik) a Jelena Fakultet za turizam, ali je umjetnički talenat potvrđen u svakom njihovom radu koji je brojna publika imala prilike sinoć da vidi u Galeriji „Velimir A. Leković“.

l6

l7

l8

l9

l10

l11

l12

l13

l14

l15

l16

l17

l18

l19

l20

l21

l22

l23

l24

l25

l26

l27

l28

l29

l30

l31

BIOGRAFIJA ČEDA LEKIĆA

Čedomir Čedo Lekić (Komarno, Crmnica, 1941) se sa porodicom odmah nakon Drugog svjetskog rata doselio u Gretvu, u Stari Bar. Tu je učio osnovnu školu, a u radionici Jovovića “krao zanat” rada u drvetu. Poslije završene polumature, dobio je stipendiju od Luke Bar i otišao u Titograd da pohađa Industrijsku školu. Tamo su zapazili njegov izuzetan talenat za ručnu obradu željeza. Počeo je 1965. godine ozbiljnije da se bavi umjetnošću, stvarao je radove u bakru, aluminijumu, drvetu, kamenu, skulpture od željeza…

Polovinom 1972. godine upoznao je Đinu Perić, koja će ga punih 40 godina pratiti i podržavati u umjetničkim i životnim poduhvatima. Bila je njegov kritičar, savjetnik i podrška za sve, pa i za umjetnost. Đina i Luka Bar ostali su Čedova konstanta za cio život. Od 1973. je počeo da izlaže, a u Sutomoru 1974. dobija prvu nagradu na grupnoj izložbi domaće radinosti. Te godine, jedan njegov rad stiže i u Bari, gdje je reljefna slika u bakru sa motivom mora bila izuzetno zapažena.

Novembra 1976. godine dobija najveće opštinsko priznanje – Nagradu oslobođenja Bara i postaje član Udruženja likovnih amatera Crne Gore. Na prvoj zajedničkoj izložbi Udruženja, njegov rad u kestenovom drvetu “Vapaj” dobija nepodijeljene pozitivne kritike. Nizale su se izložbe, grupne i samostalne (Bar 1978, 1980, 1983, 1984, Titograd 1977, Bar 1979 – dvojna izložba sa Muharemom Muratovićem). Njegovi radovi bili su uvršteni u dvije značajne zajedničke izložbe početkom XXI vijeka – “Kamen je znamen” (2000) i “Legenda o gvožđu” (2001).

Preminuo je 8. avgusta 2012. godine. Iza njega su ostali mnogi radovi. Neke je prodavao, neke poklanjao prijateljima i rodbini, a neki krase sale ustanova u Crnoj Gori. Neki plove okeanima, a neki odolijevaju zubu vremena kao grobne biste prijatelja koje je sačuvao od zaborava. Neki su i ukradeni iz sala koje su decenijama krasili.