Connect with us

Iz mog ugla

Stradanje, radovanje, Vaskrsenje

Published

on

Piše: Nela Dabanović*

U poslednjih desetak godina datumi od Lazareve subote do Vaskrsa za mene nose lični pečat. Preko Cvijetne, pa do kraja Stradalne nedelje su se događale neke veoma bitne stvari u mome životu. Ispričaću vam jednu od njih, istinitu priču o mom ocu, koji se upokojio u ove blage dane prije 9 godina.

Po kazivanju moje babe Stane, rodio se par dana pred Sv. Nikolu i zbog toga su htjeli da mu nadjenu ime Nikola. No, moja prababa je usnila čudan i pomalo proročki san. Sanjala je da se kroz jedan svjetlucavi oblak promolila ptičica i dva puta propjevala: „Daće vam Bog malog Radovana“. Na kraju je moj tata tako i dobio ime. Kada ti na rođenju daju ime Radovan vjeruje se da će ti Nebo darivati samo beskrajnu radost i radovanje. Međutim, početak njegovog života bijaše sve, ali ne i kroz ime obećano.

Tek što je zakoračio u život, izbio je rat i sa nepunih 12 godina je ostao bez oca. Mog đeda Špira su tog aprila davne 1942. godine strijeljali Italijani, nakon što se vratio sa marša na Igman. Kao da ni to nije bilo dovoljno, već su kao zvijeri išli po Seocima i tražili glavu moga oca, za nauk onima koji su se bunili protiv okupacije. Uplašena za njegov život, moja baba Stana ga je jedno veče uzela za ruku i provela kroz šumu preko brda i spustila u Zupce. Nasumice je pokucala na vrata jedne porodice i molila ih da prime moga oca u svoj dom. Tražila je da mu samo daju nužni smještaj, koru hleba i malo vode, a on će im zauzvrat čuvati ovce. Dvije godine je tu proveo ne znajući ništa više o svojoj porodici. Da ne pominjem da su ga i tamo okupatori i njihovi saradnici tražili ne bi li ga ubili.

Pričao mi je tata da su gazde bili veoma fini ljudi. Svakodnevno mu je, prije nego li ovce izvede na ispašu, gazdarica u brašnjenik stavljala komad domaćeg hleba i grudu sira. Iako sir nikada nije volio, gazdarica ga je uredno pakovala, a isti bi završio u ustima nekog seoskog psa. Tako se moj tata Radovan obreo među sasvim nepoznatim ljudima, bez ikoga svoga. Sam i tužan svakodnevno je ovce vodio na ispašu i uveče ih vraćao u obor. Bilo je i dana kada bi zagledan u nebo ili nošen nekon dječijom igrom izgubio ovce, a onda se plašio da ga gazda ne izgrdi i odlučio da zanoći u šumi. Pričao mi je da je to bilo strašno i da takav strah nikada u životu nije diživio. Govorio mi je kako šuma noću oživi, kako je čuo strašne krike i zvuke divljih stvorenja, gledao sjene od kojih mu se ledila krv u žilama.

Puno godina kasnije noćivala sam sa tatom u šumi i pokušavala da zamislim strah jednog dječaka i njegovu agoniju u trenutku kad na mjesečini bljeskaju oči noćnih stvorenja i kada od krckanja grančice umisliš da se kroz šumu probija strašni vuk. Tih dana, dok smo logorovali na Sutormanu, čuvajući pčele, oživljavao je te dane, pričao o svom stradanju, tugi i patnji koje su mu sasvim bile obuzele srce i o tome kako je psovao Boga i Bogorodicu, strašno huleći na njih i kriveći ih za svoje stradanje. Govorio je da je stalno plakao onako djetinje uplašeno, plašeći se da sklopi oči, jer u snovima bi ga onda progonila sva ta grozna stvorenja za koja je vjerovao da ga prate po obroncima brda gdje je čuvao ovce. Pričao mi je i o najstrašnijoj noći njegovog života u kojoj je gledao užase tokom jedne oluje koju je po ko zna koji put dočekaou šumi i kada je pokisao i promrzao našao utočište u jednom plastu sijena u koji se zavukao da se ogrije. Onako izmučen i mokar čekao je zoru da pronađe svoje stado i vrati ga gazdi. Za nekoga kome je život obećao radovanje, bijaše to veoma tužno djetinjstvo.

Gazda bijaše dobar čovjek i grdio je mog tatu tada što noćiva u šumi, govoreći mu da nije strašno što je ovce izgubio, jer naći će ih sutradan. A gazdarica… ona bijaše po svemu posebno biće. Kada bi mi pričao o njoj, kao da je o svojoj majci pričao.

Nježno i majčinski ga je vaspitavala, učila, ali i grdila što huli na Boga. Jedne noći je dugo razgovarala sa njim i naučila ga kako da se prekrsti. Brižno mu je objasnila da je ona katolkinja, a da je on pravoslavan i naučila ga da se svake večeri prekrsti kako to pravoslavni čine, pomoli Bogu i Bogorodici i zamoli ih da ga pričuvaju.

Bijaše to prva prespavana noć bez užasa, bez straha, bez briga, bijaše to istinsko vaskrsenje duše moga oca. Nikada se više nije uplašio! Kako se samo radovao moj tata Radovan, jer je imao direktne zaštitnike na Nebu i niko mu ništa nije mogao, jer je spoznao snagu krsta i molitve. Sada je bez problema noćivao u šumi ili bi noću nabasao na seosko groblje bez straha, jer je znao da više nikada neće biti sam. Nikada više nije legao bez molitve uznesene Gospodu. Život ga je nosio po različitim zemljama, morima i okeanima, a on je sa sobom svuda nosio radost. Život sa njim je bio beskrajna ljubav i radovanje. Kasnije je kroz post, molitvu i svetu tajnu ispovijesti odistinski spoznao Tvorca. Imao je neki poseban odnos sa Njim, čak i u momentu svoga upokojenja. Tražio ga je dugo i stopio se sa Njim mirno me držeći za ruku.

Nekih poznih 90-ih sam upoznala sada već pokojnog Frana Ivovića iz Zubaca, unuka ovih divnih ljudi koji su brinuli o mom tati i sačuvali mu glavu. Radovala sam se tom poznanstvu i bila tužna kada je onako mlad otišao sa ovoga svijeta. Vjerujem da se sve ove divne duše raduju danas skupa sa mojim ocem, čekaju vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka.

Srećan vam divan praznik Hristovog vaskrsenja divni ljudi koji prigrliste u nevolji bližnje svoje! Srećan praznik svim ljudima dobre volje. Radujte se!

*Autorka je profesor filozofije u barskoj Gimnaziji

Iz mog ugla

“Nije normalno da privatni apartman košta koliko i dvije ležaljke i jedan suncobran na plaži za nekoliko sati”

Published

on

Jedan od izdavalaca apartmana u privatnom sektoru na crnogorskom primorju koji se na TikToku predstavlja kao Niko_Mar_10, objasnio je šta sve zamjera vlasnicima ugostiteljskih objekata zbog, kako je naveo previsokih cijena u njihovim lokalima.

“Nije više tajna kako je ljetnja sezona u Crnoj Gori ‘kaput’. Kao neko ko je ovdje rođen, ko živi i bavi se turizmom u ovoj našoj državi, tačnije izdavanjem apartmana u privatnom sektoru, jedino što mogu da kažem je da mi je neizmjerno drago zbog toga”, rekao je on na početku videa.

“Zašto? Eto zato što ste okupirali sve plaže i na njih stavili ogromne namete. Ne može više čovjek da ode na plažu i pristojno se okupa, već za tako nešto mora da izdvoji pravo malo bogatstvo. Nije normalno da apartmani u privatnom sektoru koštaju između 30 i 60 eura za dvije osobe, a da isto toliko novca morate da izdvojite za dvije ležaljke i jedan suncobran na plaži za samo nekoliko sati. Nije normalno da hamburger košta između četiri i šest eura. Nije normalno da isto toliko košta i parče pice. Nije normalno da 10 ćevapa sa malo pomfrita košta između 10 i 12 eura. Nije normalno ni da parče pohovane piletine na nekom zelenom pireu košta između 15 i 20 eura. Nije normalno da kafa košta između dva i četiri eura i isto toliko i flašica vode od 0,25″, nabrojao je.

Niko_Mar_10, obraćajući se ugostiteljima, kaže i da nije normalno “toliko toga što ste uradili i jako mi je drago što vam se sve to vraća”.

“Jedino što je žao jeste ovaj običan narod kome ste uzeli dušu, ali i pravo da uživa u ovom našem prelijepom moru“, zaključio je Niko.

Nastavi Citanje

Bar

Dvorske tajne najljepše barske palate

Published

on

PIŠE: Mladen STOJOVIĆ

Malo Barana, da ne govorimo o široj javnosti, zna da centar ovog grada nosi ime po palati koju je sagradio srpski monarh Petar Karađorđević na placu koji je njegov tast Kralj Nikola Petrović prethodno poklonio vojvodi Miljanu Vešoviću!

Ljetnji dvorac Kralja Nikole najstarija je, a po mnogima i dalje najljepša građevina u gradskom jezgru Bara. Palata u kojoj je duže od pet decenija smješten Zavičajni muzej najvećeg crnogorskog primorskog grada, sazidana je 1883. godine na ruševinama nekadašnjeg Selim – begovog saraja koji je dignut u vazduh tokom opsade Bara 1877.

Ako je vjerovati izvorima Gavra Vukovića, koji je krajem 19. vijeka bio ministar spoljnjih djela Knjaževine Crne Gore, za rušenje palate Selim-bega Mustafagića, posljednjeg turskog gospodara Bara, bio je odgovoran niko drugi do poslednji monarh Crne Gore, u to vrijeme sa titulom Knjaza Nikola i Petrović. Preciznije čuveni Vojvoda pop Ilija Plamenac koji je od Knjaza dobio komandu da, u strogoj konspiraciji, “posoli” palatu barutom.

Razlog dizanja palate turskog bega, međutim, nije bio nikakav patriotski diverzantski podvig čuvenog crmničkog junaka, niti ingeniozni strateški plan crnogorskog vladara tokom oslobađanja Bara. Jer, centar grada i njemu sva turska činovnička i vojna uprava koju su Crnogorci pokušavali  da istjeraju nalazio se u bedemima srednjevjekovne tvrđave uvučene 5 kilometara od obale u brdima. Dok je Selim begov saraj bio tik iznad najljepše pješčane plaže barskog zaliva, gdje se danas nalazi centar Bara Topolica.

Gavro Vuković u svojim memoarima piše da je Knjaz Nikola tokom tromjesečne opsade barske tvrđave često pogledivao ka palate Selim Bega na pjeni od mora, diveći joj se kako sija.

Vuković piše da je “u tim momentima posmatranja” Selim-begove palate na Topolici iz Beča stigla depeša da je Srbija ponovo stupila u rat protiv Turske te da se knjaz “prepao” da “Srbijanci ne pošalju jedno odjeljenje vojske preko Sandžaka” i zauzmu Bijelo Polje i Berane.

Pošto je crnogorska vojska obsadila “barsku tvrđavu”, knjaz Nikola ologorio je na turskoj karauli Ribnjiku, odakle je posmatrao čarobnu panoramu barsku. Odatle je ugledao Selim-begov kijosk da se bijeli na morskoj obali, kao galeb. Izdaleka, Kijosk izgledaše malen, samo što bijaše na prelijepom mjestu”, piše Vuković u svojim memoarima.

Na ovu vijest, Knjaz Nikola reagovao je munjevito pozvavši u pomoć u to doba jednog od najboljih i najumnijih crnogorskih vojskovođa, čuvenog vojvodu Miljana Vukovog Vešovića.

Stoga pozva vojvodu Miljana da s iste stope hita u Vasojeviće, dastupi u odnošaje sa komandantom srpskiih trupa I da mu spriječi prelazak preko rijeke Lješnice, put Berana. Prije kretanja, pozva ga da mu dadne hitne instrukcije, pada bi ga obodrio da brani svoje inspiacije, u prisustvu mnogo glavara reče: “Vidiš li, vojvoda, onu bijelu kulu kod mora, darivam ti ju, dau njoj odmaraš tvoje zaslužne kosti kad ostariš”. Vojvoda Miljan hitno pođe u Vasojeviće, bezda je izbliza vidio taj Knjažev dar. Koliko su god crnogorski glavari  zavidljivi jedan prema drugome, ipak su oduševljeno priznali da je vojvoda Miljan zaslužio, jer je smatran za prvog meću prvijema”,  napisao je Vuković.

Vojvoda Miljan, međutim, nije imao priliku da odmori junačke kosti pred kraj života u palate turskog bega smještenoj u rajskom ambijentu Barskog zaliva. Prema riječima ministra spoljnjih djela i prvog crnogorskog pravnika, Gavra Vukovića, knjaz se ubrzo nakon što je poklonio palate vasojevićkom vojvodi, predomislio.

Knjaz, čim se opustio kod svog odavno željenog mora, najprije ušao je u Selim-begov kijosk. Veličina i ljepota kijoska frapirala ga je. Taj kijosk, tak lijep, a još sa gledišta istorijskog, od hercega Šćepana, Knjaz je zamislio da bi dostojan bio za njegovo obitovanje. Stoga se odmah pokajao što ga je onako demonstrativno darovao vojvodi Miljanu. Pošto je proveo nekoliko noći u njem, još bolje mu se dopao”, napisao je Vuković.

Po njegovom sjećanju Knjaz Nikola je “nemogav trgnuti svoju knjaževsku riječ da uzme kijosk za sebe” pozvao svojeg  “u svemu povjerenika” vojvodu popa Iliju Plamenca i naredio mu da “pošto mrkne dade unijeti bačvu praha,pa da lagumiše kijosk”.

Vuković u svojim memoarima piše da je vojvoda pop Plamenac rado izvršio Knjaževu naredbu te da se u noći 28. novembra 1977. godine  osjetio jak potre. Ujutro se, piše Vuković, “na opšte iznenađenje vidio kijosk do temelja srušen”.

I zaista, na cijeloj barskoj obali Knjaz nije mogao naći ljepšega mjesta od razvaline Selim-begovog kijoska, dau dar dadne Karađorđevićima za podizanje nove vile”, piše Vuković u svojim memoarima, u odjeljku “Karađorđevići u Crnoj Gori”.

 

Priču o palati Vuković završava opaskom da se Knjaz nije osvrtao da li vojvoda Miljan ”ima kakvo pravo na razvalinama kijoska”.

Plac na kojem je počivala palata poslednjeg turskog gospodara Bara, knjaz Nikola će kao svadbeni poklon pokloniti kasnije svojoj ćerki Zorki i zetu Petru Karađorđeviću. Kako budući srpski kralj u to vrijeme nije mogao da se skrasi u rodnoj Topoli zbog sukoba sa tada vladajućom srpskom dinastijom Obrenovića, on će svoj bračni život sa ćerkom crnogorskog monarha započeti na Cetinju.

Ubrzo nakon što je dobio na poklon plac u Baru na njemu će sagraditi vilu za stanovanje koja je nazvana Topolica, po rodnom mjestu Karađorđevića – Topoli.

Po vili Topolica, kasnije ljetnjem dvorcu Kralja Nikole, i danas se zove dio barskog zaliva uz obalu na kojem se danas nalazi centar grada.

Vila Topolica bila je u to vrijeme jedina građevina u ovom dijelu barskog zaliva. Bračni par Karađorđević , međutim, nije dugo boravio u svojoj palati jer je nakon svađe sa knjazom Nikolom, koji je nakon naprasno prestao da podržava njegove dinastičke pretenzije u Srbiji nakon abdikacije Milana Obrenovića u Beogradu, Petar odselio u Švajcarsku a vilu Topolica prodao crnogorskom knjazu za 100.000 franaka.

Vila Topolica se prvobitno sastojala od prizemlja, sprata i malog podruma. Nakon što ju je otkupio od svog zeta, Knjaz Nikola je dao da se na palati  dogradi mansandra a kasnije i nova zidana ograda u kojoj se i danas nalazi jedan od njaljepših parkova u Crnoj Gori.

Palata je nakon toga dobila još raskošniju formu a u skladu sa novom funkcijom, ljetnjeg dvora, krajem 19. vijeka u neposrednj blizini sagrađena su  dva nova objekta – dvorska kapela i tzv “mali dvorac”. Nakon krunisanja Nikole I Petrovića u kralja Crne Gore 1910. godine uz palate  je dograđena  balska dvorana koja je zdanju dala izgled pravog dvorca.

Vilu Topolica ili Ljetnji dvorac Kralja Nikole je projektovao hrvatski arhitekta Josip Slade koji je na poziv crnogorskog vladara pune dvije decenije projektovao niz važnih zdanja među kojima su i Zetski dom i zgrada austrougarskog veleposlanstva na Cetinju, odnosno Dvorac knjaza Nikole u Nikšiću. Podignuta je u duhu rezidencijalnih objekata tog vremena, sa arhitektonskim elementima stilova neorenesanse i neoklasicizma.

Palata je odlukom Podgoričke skupštine iz 1918. godine konfiskovana od Kralja Nikole, nakon čega je dvorski kompleks utonuo u zapuštenost a 1927. godine namještaj iz Dvora je predat na korišćenje i čuvanje Arhibiskupiji barskoj.

Nakon Drugog svijetskog rata, Dvorac i okolni objekti korišćeni su kao stambeni prostori, a jednom periodu u njemu je bila smještena i gradska biblioteka i radnički univerzitet. Zbog zauzetosti drugih prostorija, barski Zavičajni muzej formiran 1959. godine  dugo je funkcionisao samo u jednoj kancelariji na prvom spratu. Iseljavanje stanara i pratećih institucija trajalo je, praktično, do 1977. godine, kada je muzej  izradio stalnu postavku.

Dvije godine kasnije palata će biti oštećena u katastrofalnom zeljotresu, nakon čega će biti renovirana do 1984. kada će i Dvorac i okolni objekti i park zasijati starim sjajem, ali u novom koloritu. Fasade palate prekrečene su u crvenu boju, a tek 2007. biće im vraćena oker nijansa po kojoj je Dvorac bio prepoznatljiv u godinama svog najvećeg istorijskog sjaja.

Nastavi Citanje

Iz mog ugla

Vrijeme je stalo u poslastičarnici Karađuzovića

Published

on

PIŠE: Mladen STOJOVIĆ

Sentenca američkog pop psihologa i publiciste Skota Peka da je identitet potrebno izgraditi da bi se prevazišao, kao da je ispisana u svakom detalju jedne od najstarijih ugostiteljskih radnji u Crnoj Gori, poslastičarnice Karađuzović u Starom Baru.

Svaka fotografija, natpis, zastavica, simbol, plaketa, cjenovnik, svako slovo na izlogu i natpisu na ulazu radnje, ima urezan trag vremena u kojem je ova poslastičarnica trajala na zadovoljstvo generacija Barana i njihovih gostiju koji su je pohodili. I nijedan od tih „pečata“ nije u sukobu sa drugim, iako bi u nekom drugom prostoru vjerovatno bili prepoznati kao simboli antagonih civilizacija, ideologija i kultura.

U ovom čarobonom kutku sokaka orjentalne varošice naslonjene na bedeme najstarije srednjevjekovne tvrđave južnog Jadrana prepliću su na istoj tabli ćirilica i latinica, engleski, ruski i francuski jezik… Na pultu između dvije srpske trobojke stoje crnogorska, američka, britanska i japanska… Turski i ruski barjaci se naslanjaju jedan na drugog, sa dva zida se „posmatraju“ Kemal Ataturk i Josip Broz, u vitrini jedne do drugih stoje poslastice iz epoha osmanlijskog i austrougarskog carstva…

Upravo je ova jedinstvena harmonija kojom zrači, poslastičarnicu Karađuzović učinila najprepoznatljivijim simbolom stare barske varošice, koja je poslednjih godina konačno prepoznata kao turistička atrakcija koja se ne smije zaobići prilikom posjete južnom dijelu crnogorskog primorja.

Poslastičarnica je dio porodičnog biznisa Karađuzovića, ugledne familije koja porijeklo vodi iz Anadolije, iz mjesta „Karađoz“, što bi u bukvalnom prevodu sa turskog značilo crnooki. Ime radnje, i logo firme ispisano je ćirilicom. Susret sa, na ovom mjestu tako pristajućim spojem naizgled nespojivog zbunjuje i opčarava goste već uoči ulaska u ovu prodavnicu slatkih čarolija i riznicu nostalgije.

Naši su do 1934. godine bili trgovci ali im poslovna srećau jednom trenutku okrenula leđa, bankrotirali su i moj djed Redžep Karađuzović se tada okrenuo poslastičarskom pozivu i otvorio ovu radnju. Kada je radnja otvorena, službeno pismo je ovdje bilo ćirilica, a strani jezik francuski. Kako onda tako danas, to je jednostavno dio našeg brenda“, objašnjava uz osmjeh Džengis, jedan od dvojice braće Karađuzovića koji vode poslastičarnicu u Starom Baru.

Firma Karađuzović, kojom rukovodi Bajazit, Džengisov i Agronov stric, ima i burekdžinicu na zelenoj pijaci u Baru. U obje radnje proizvodnja se odvija po istoj recepturi po kojoj je i prije 80 godina kada je otvorena poslastičarnica u Starom Baru. Svaki kolač u radnji je proizveden ručno.

Ne znam koliko će još opstajati ovaj posao. Tradicija kao da više nije saveznik. Do prije pola godine još uvijek sam bio optimista, ali sada ne vidim volju kod mladih generacija da se bave ovim zanatom“, priča Džengis dok nam uz osmjeh sa tonom gorčine dodaje „ne slušajte me, idealista sam a to je danas opasna zanimacija“.

U ponudi poslastičarnice su svi kolači sa standardnog repertoara turske ali i bečke slastičarske škole. Specijalitet su smokvice sa orasima, kadaif, gurabije i naročito sultan-sudžuk, poslasticu koja se u Crnoj Gori proizvodi samo u ovoj radnji.

Na vitrini se nalazi i providna kesica puna slatikša koji podsjećaju na male puslice. Na naše pitanje o kakvoj se poslastici radi, Džengis objašnjava da je riječ o bombonima proizvedenim na isti način na koji se to radilo i prije osam decenija.

To su bili prvi bomboni u ovom gradu“, dodaje stariji od braće Karađuzović koji sa suprugom „pokriva“ jutarnju smjenu. Mlađi Agron „dežura“ sa svojom suprugom u drugoj smjeni. Stric Bajazit Bato, glavnokomandujući firme Karađuzović, „dežura“ u radnji u centru Bara.

Karađuzovići se poslastičarskim i burekdžijskim zanatom bave neprekidno od 1934. godine, i predstavljaju najstariji porodični biznis koji traje u kontinuitetu u Baru. Poslastičarnica u Starom Baru bila je, međutim, zatvorena od 1981. do 2007. godine.

Kada je probijen tunel Sozina 1956. godine počeo je i razvoj turizma na ovom dijelu primorja. Na tom talasu smo 1962. godine otvorili poslastičarnicu u Sutomoru. Bile su to zlatne godine. Nije bilo turiste iz Srbije koji je ljetovao u Sutomoru koji nije znao za našu radnju. Iz inostranstva je dolazilo najviše Njemaca, i oni su nam bili redovne mušterije. To je period kojeg se najradije sjećam“ prisjeća se pedesetogodišnji Džengis.

Poslastičarnica u Sutomoru zatvorena je uoči sa prvim zadahom rata u kojem se raspala Jugoslavija početkom devedesetih godina.

Dolazile su loše godine i zatvorili smo radnju u Sutomoru. U tom trenutku imali smo samo jednu, u Baru. Ova u Starom Baru bila je zatvorena od 1981. jer se više nije isplatilo držati je. Renovirali smo je prije sedam godina kada je i ovdje zaživio turizam“, prisjeća se Džengis.

Poslastičarnica u Starom Baru je otvorena samo tokom ljetnje sezone.

Naši proizvodi su bez hemijskih preparata, jestivi su najviše deset dana. Zbog toga se ne isplati držati radnju otvorenom kada nema dovoljno gostiju“, objašnjava Džengis.

Jedini detalj koji nas je, prilikom posjete čuvenoj poslastičarnici u Starom Baru zbunio, bila je flaša maslinovog ulja na vitrini u kojoj su kolači.

Kada s jeseni zatvorimo radnju, bavimo se maslinarstvom. I u tom se poslu držimo tradicije i radimo ga na isti način na koji su naši preci“, kaže nam Dženkis.

Na rastanku od njega saznajemo još jedan detalj koji govori o zaustavljenom vremenu u ovo magičnoj prodavnici slatkiša epohe za nama: Kada zbog velikih obaveza u dvije radnje ne stignu na vrijeme da otvore radnju u Starom Baru, učini to umjesto njih prijatelj i vlasnik susjedne konobe Spilja Ljubo Karanikić.

Ako zakasnimo, znamo da je Ljubo otvorio i našu i svoju radnju. Često usluži goste ranoranioce, ostavi novac na pultu“, priča uz osmjeh Džengis.

 

(Reportaža objavljena 31. avgusta 2014.)

 

 

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.