PIŠE: Aleksandar RAKOČEVIĆ

Ako nam je, kao Baranima, nemar ili nezainteresovanost resornog ministarstva izgovor za zanemarivanje naše, barske djece, onda je najpoštenije da se ne bavimo lokalnom politikom. Poštenije je da lokalno samoupravljanje prepustimo nekom ko će imati sluha i za one ljude koji nemaju pravo da biraju i da budu birani- našim djacima. Nekom, ko će za našu djecu da se bori i dovija na sve načine kako bi doskočio ili “preskočio” nemarno ministarstvo ili neobaviještenog ministra. Lokalni političar bi trebalo da se bori za svoju lokalnu zajednicu, počev od svoje ulice pa do poslednjeg izbornog mjesta u opštini.

Ili to, ili da se, jednostavno, vrati onome čime se bavio prije politike. U protivnom, ako lokal koristi kao odskočnu dasku za državne visine, može mu se dogoditi da postane ministar ili poslanik, a da u rodnom gradu nema s kim popiti kafu, kad mu sjutra mandat bude juče. Jer, crnogorska politička scena je ionako dovoljno estradna, da ne postoji potreba za novim i ljepšim glumcima, naročito u drugorazrednoj produkciji, kakva bi bila lokalna. Ako na državnom ili državničkom nivou postoje nepremostive prepreke da se vodi politika u interesu gradjana zbog objektivnih razloga, koji proizilaze iz medjunarodnih obaveza, makar je na lokalu političar rasterećen takvog balasta, pa bi trebalo da mu služi na čast ako je u prilici da doprinese zajednici za koju je vezao svoj život i živote članova svoje porodice. Čast je zalagati se za komšije, znane i neznane, za sugrađane ne obije barske obale, u sve tri konfesije. Takvi su ljudi u timu Demokrata, Evrope sad i Ujedinjene u Baru. Do kraja posvećeni svom gradu.

Sa kontra strane imamo DPS koji se kamuflirao u plavetnilo i okitio sloganom “prava stvar”. Po koliko samo osnova tako nešto nije u redu. Međutim, ovom prilikom, samo o barskoj djeci i još ponečemu, posredno vezanim za njih.
Iza “prave svari” stoji trodecenijsko zanemarivanje djece ovog grada, a ima li gore reklame i egzaktnijeg dokaza notornog nerada, od zanemarivanja sopstvene dječurlije? Zato je i u pogledu mjere dobrog ukusa izbor slogana, u najmanju ruku, što bi rekla moja ćerkica kojoj su u prva tri razreda promijenjene 4 učiteljice “fujčina!” ili, kako bi to rekao njihov neprikosnoveni vožd, u svom viralnom gifu “saldo – nula!”

Kako je uopšte moguće da je najmanje 40 generacija barskih učenika prošlo kroz osnovne i srednje škole ovog grada, a da ni “mobilijar” ni podloga vanjskih školskih terena za fizičko nisu nikada promijenjeni, adaptirani, našminkani? Ako se uopšte mobilijarom može nazvati gvožđurija koja je prije sekundarna sirovina nego golovi i ako se podlogom može nazvati asfalt. Među tim generacijama je bio i aktuelni predsjednik opštine, kojem je stara većina tek juče dala mandat na još 4 godine, a nova mu ga već sjutra oduzima, pa će zbog toga još i tužiti državu.

Golovi, čije zakačke ne pamte mreže, ali pamte komade opreme za fizičko i asfalt koji pamti krvi koliko i znoja od porazbijanih koljena i lakata u žaru borbe, ako je od baruština posle kiše do borbe uopšte i dolazilo. Koševi, u najređem i najboljem slučaju nemaju mrežicu, a u najčešćem i najgorem – nema koša.

U međuvremenu je izašao i Ajfon 14, koji je, ne sumnjam, došao ili stiže u posjed lokalnih starešina – jer im treba. Kada bi se samo sjetili telefona iz vremena kada su se prepirali- da li je ili nije go, i ko će po loptu, jer nije bilo ni mrežice ni mreže da je zaustavi, možda bi im i palo na pamet da obraduju klince, i odluče da renoviraju i adaptiraju svako đačko igralište na teritoriji opštine sve do jednog.
No, to sad nije ni važno, to će ionako da završi nova vlast i to u najkraćem roku, a siguran sam da će se na njihov poziv odazvati i donatori, privatni partneri, uz povlačenje sredstava iz adekvatnih fondova ali i opredjeljenim sredstvima iz opštinskog budžeta.

Oni su imali i vremena i prilike, a naročito dovoljno novca za tako nešto, obzirom na lukrativne kapitalne budžete iz perioda investicionog buma, kako su od milošte zvali najezdu ruskih deviza, kojim su spašavali likvidnost Prve (i jedine) banke.
Jedan jedini pozitivan primjer privatno-javnog partnerstva, upadljivo štrči u centru grada, podsjećajući ih u kom pravcu bi trebalo da razmišljaju, a radi se o terenu OŠ Blažo Jokov Orlandić. Visoko ogradjen teren, sa profesionalnom podlogom, sa FIBA licencom, koja je za basket 3×3 u upotrebi u 80 zemalja svijeta. Ta podloga je pogodna za sve sportove, skoro je nemoguće povrijediti se, laka je za montiranje, ima čak i uv zaštitu a i odličnu drenažu, pa pomenute baruštine ne predstavljaju prepreku za igru. Tu su i tribine i improvizovane svlačionice, tako da, u ovom trenutku, djeca iz drugih škola žešće zavide djeci iz BJO.

U međuvremenu, “prava stvar” šminka “našu”, barsku, polovinu trga za preko 600 000 €, praveći kontrast sa onom, za starije lokalce “sentimentalnom” polovinom od preko ulice, u vlasništvu poznatog biznismena koji će nam to jednog dana sve prodati po paprenoj cijeni, kad se već neko nije na vrijeme sjetio da učini “pravu stvar” i otkupi sopstveni epicentar grada po bagatelnoj. Naravno, odsustvo svakog osjećaja za prioritete jeste realna smetnja realnoj potrebi da se na mjestu 90 posječenih čempresa, koji su sada kvalitetna građa u nepoznatoj pilani i za nepoznate novce, izgradi možda još jedno javno igralište, sa propratnim mobilijarom za teretanu na otvorenom. Ipak, kao neko kome terasa gleda pravo na zgarište čuvenog ekocida, ne mogu da se otmem utisku da je, umjesto tundre u začeću, na tom mjestu moglo da se popravi stanje, umjesto čega se od trga gradio trg.

No, možda “Prava stvar” planira da učini još jednu “pravu stvar” i da pomenutu lokaciju ustupi na gazdovanje JP Rumija, zaduženom za uzgoj, zaštitu i lov divljači ili da nama, kojima terasa gleda na zaraslu livadu u centru grada, podijele karabine, pa da pripucamo nedeljom pripucamo na prepelice.

Da se ne izmotavam i ne dubim digresiju, vraćam se na obrazovanje. Dakle, “čija su naša djeca?” U čijoj su nadležnosti i da li je to presudno kada se radi o njihovoj budućnosti, bezbjednosti, ugodjaju, radosti koja proističe iz tog ugodjaja, eventualnom prepoznavanju talenata medju klincima iz grada koji je dao 2 NBA košarkaša, čak i u ovakvim uslovima?

Na žalost, kao da nisu naša, već resornog ministarstva, pa ni unutar pojedinih škola nije mnogo bolja situacija. Lopta nekad odskoči a nekad se zabode u truli parket, ali daleko od toga da je sve u sportu, i ovaj osvrt nije samo o slici i prilici koju svi vide, već o obrazovanju u Baru uopšte, i mjeri u kojoj se ono može poboljšati, zaobilazeći nadležne koji ne pokazuju interesovanje.

Po svedočenju djece i nastavnika, kabineti za prirodne nauke su tek učionice sa zastarelim rekvizitima, iz doba njihovih očeva, pa i djedova. Tj. djedovi su baratali novim rekvizitima za to vrijeme a prenose se s koljena na koljeno kao epska pjesma. Ne sjećam se da je moja generacija secirala žabe, mada ne znam ni da li bi to danas bilo humano i “politički korektno”, ukoliko žaba nije na meniju. Ne sjećam se ni da smo virnuli u mikroskop, proizveli neku reakciju u kabinetu hemije ili praksom dokazali teoriju u kabinetu fizike, opremljenim drvenim lenjirom. Znam samo da je status quo i dalje na snazi, a kako smo naučili da tapkanja u mjestu nema, barsko školstvo nazaduje. Niko ne može da me ubijedi da je lokalna samouprava tu bespomoćna. Jednostavno je: ako stotinjak lovaca ima svoje javno preduzeće, zašto ne bi postojao neki sekretarijat za podršku školstvu? Kada se izgradi nova škola u Šušnju, lokalni DPS se hvali time kao da su je podigli svojim rukama. Kada je loše, to nije do njih.

Politički konkretno, evo analize: Naši su đaci poslednji ili pretposlednji na PISA testiranjima, koja su najveće međunarodno istraživanje u oblasti obrazovanja.

Testovima se procjenjuju znanja koja su učenici stekli tokom školovanja u dva glavna domena: matematika i prirodne nauke. Ukratko, svi oni predmeti za koje nema uslova za ozbiljnije izučavanje u našim “kabinetima”. Siguran sam, da ih ima, da bi i naša djeca bila medju prvima.

Ovdje, pak, zaista prestaju mogućnosti lokalnih političara, čiji je posao da pronadju način a ne izgovor. To što fali nastavnog kadra, (u Baru, konkretno, 18 nastavnika matematike) ne može da nadoknadi lokalna samouprava, jer je obrazovni sistem sistematski urušavan godinama i sa jasnim ciljem, i to sa samog vrha piramide, ka dnu. Jednostavno, osnovane su nove srednje škole, sa labavim kriterijumima ocjenjivanja, standard opao i u gimnazijama, a roditelji ko roditelji- pomislili da su i njihova djeca za fakultet. Kada su još radile plave torbe i bijele koverte, Duško Knežević je prvi namirisao novac u obrazovanju, pa je Đukanović, kao neko sa dobrim njuhom za “prave stvari”, zajedno sa, danas već slobode lišenim partnerom, Veselinom Vukotićem počeo da prepisuje, dobili smo i u Baru malu fabriku menadžera, pa se danas duže čeka na autolimara nego na transplantaciju jetre a varioci prave pare kao kontrolori leta. Za to vrijeme, na birou rada, svoje kompanije čeka armija menadžera.

Sve ovo pišem kao građanin Bara i kao otac talentovanih klinaca. Želja mi je da podržim ljude koji imaju želje i volje, koji žele da promijene sliku grada koju mi je, u jednoj rečenici, opisala jedna starija ruska gospodja koju sam povezao od crkve sv. Nikole do grada, a koja je na moje pitanje: “Zašto živite u Baru a ne u Peterburgu” rekla: “Zato što je Bar odično mjesto za penzionere”.

Neki ljudi žele to da promijene, i kao otac osnovca koji tek pokazuje sklonosti ka prirodnim naukama, koji ne propušta košarkaški trening, a nakon treninga se bori za svoje mjesto pod košem, jednim od dva, na jednom jedinom javnom igralištu, koje jedino i jeste prava stvar, ali toliko nedopustivo, neshvatljivo i neukusno- usamljen primjer i proizvod priprema za ove izbore, na kojima ću podržati najjaču opozicionu listu.
To je lista koju čini trojna koalicija Demokrata, Pokreta “Evropa Sad” i Ujedinjene Crne Gore, tima lokalnih političara kojima su rešenja imperativ a izgovori nepoznanica. Idemo, ljudi!