PIŠE: Marina Orlandić Stamatović

Moja prva predizborna kampanja je iza mene. Od sebe sam dala onoliko koliko su mi dopustile brojne obaveze. Debitovala sam i na radiju, predstavljajući program naše koalicije „Idemo,ljudi“, koju u Baru čine Demokrate, Pokret Evropa Sad! I moja Ujedinjena Crna Gora.

Razgovarala sam sa sugrađanima, dijelila naše predizborne poklončiće i brošure… Na jedan projekat sam posebno ponosna, a to je tzv. „predizborno obećanje, predizborno ispunjeno“, kada smo zajedničkom radnom akcijom priveli k namjeni podzemni prolaz do OŠ Meksiko, vratili ga ponovo u funkciju i tako podigli bezbjednost đaka na značajno veći nivo. Nisam se bavila negativnom stranom kampanje, pa sam za jutros planirala još samo jedno pozitivno, optimistično i kratko obraćanje, sa porukom da zaokružite broj 7!

Međutim, uslijedila je još jedna u nizu nepristojnih poruka, koje od prvog dana mog političkog angažmana pristižu na moj račun, a radi se o navodnom „kaljanju“ obraza porodice i imena mog voljenog oca, pok. Blaža Orlandića, tako što sam pristupila „neprijateljskoj“ strani, „popovima“, gazeći tako vjerovatno „belvederske vrijednosti“. Zato, ipak, da se zna, želim da istaknem kako bi moj otac gledao na moj angažman, i zbog čega mi je žao što nije dočekao 30. avgust 2020. godine.

Kada je katastrofalni zemljotres pogodio Bar, 15.aprila 1979. tatu je razorna stihija zatekla na dužnosti prvog čovjeka barske opštine. Kako bi se do kraja posvetio obnovi opštine u kojoj je život izgubilo 58 ljudi a 90 odsto domova bilo potpuno ili djelimično razrušeno, on je moju baku, majku koja je bila u poodmakloj trudnoći, i sedmogodišnjeg brata poslao za Beograd, kod svog sinovca koji je tamo studirao. Mjesec ipo dana nakon zemljotresa, ja sam rođena u Beogradu.

Tek 2019., na obilježavanju 40 godina od zemljotresa, davala se reportaža Radio Televizije Beograd, koju sam tada pogledala po prvi put, ne znajući ni da takav snimak postoji. Kada sam ugledala svog, tada već pokojnog oca, po prvi put u srednjim četrdesetim, u vojničkoj uniformi, kako u improvizovanoj Skupštini Opštine govori o nužnosti opšte mobilizacije stanovništva, kako bi stepen zajedništva među ljudima bio veći, preplavila me bujica najrazličitijih emocija. Od ponosa i sjete, od velike ljubavi i žala što sam propustila priliku da tu reportažu odgledamo zajedno, do velike srdžbe i pitanja koje mi se stalno nameće „kako su samo mogli?“.

U toj, za Barane dragocjenoj reportaži, prepoznala sam još samo tatinog velikog, čak i nakon njegove smrti odanog prijatelja, velikog čovjeka i humanistu, doktora Ljuba Živkovića, koji je o svom prijatelju Blažu Orlandiću, u svom tekstu „Sjećanje me lakom tugom ovi“, zapisao: „U tom vremenu našeg sveopšteg stradanja, prije 43 godine, Bar je imao sreću da je na čelu imao čovjeka vizionara, krutog tkanja i stamene volje, nepokolebljivog, radnog i mudrog, čovjeka koji je prezirao površnost i svaku improvizaciju i znao što hoće i što može. Uspomeni na tog sjajnog čovjeka, inženjera Blaža Orlandića, koji je bio moj prijatelj, posvećujem ova moja sjećanja.“

I dan danas, kada čujem onu poznatu sintagmu: „grad širokih bulevara“, sjetim se njega koji je nakon zemljotresa predvodio tim za planiranje savremenog izgleda Bara, onakvog kakav je, u osnovi, i danas. Naravno, ti uspjesi su ga i preporučili za neke važnije, državne funkcije, pa ga je dužnost odvela u tadašnji Titograd, gdje je bio predsjednik Vijeća udruženog rada Socijalističke Republike Crne Gore, a zatim je obavljao funkciju člana Predsjedništva SR Crne Gore, sve do ostavke koju je podnio 1989. kada su neki „mladi lavovi“ u pletivima od čiste runske vune podigli AB revoluciju, donijevši sa sobom neko novo vrijeme, vrijeme srama, u kojem se moj otac nije snalazio, niti je želio da se snadje. Tada sam imala već 10 godina, i premda se sjećam svega, tek sam dosta kasnije mogla da shvatim koliko je bolno i razarajuće bilo za njega, kada je sa prozora našeg stana ugledao grupu „ljudi“ koja mu je skandirala „lopovi!“ i „foteljaši!“, i kada je desetogodišnjoj ćerki morao doslovce da se pravda kako nikada ništa tuđe nije ni poželio, kamoli ukrao.

Iako zadugo potrešen i osramoćen, iako je prebdio mnogo neprospavanih noći, ubrzo se „vratio“, jer je na prvim višestranačkim izborima izabran za predsjednika Opštine Bar, porazivši one koji su godinu dana ranije pokušali da ga trajno osramote. Za mene je imao beskrajno puno ljubavi koju mi je pružao, učeći me da ne poželim nikad ništa što je tuđe, da poštujem sve vjere i nacije, da najmanji među nama može biti najveći, a kada god bi sumnjao u moju verziju bilo koje priče ili mi tražio da mu nešto obećam, uvijek je zahtijevao da kažem „časna riječ“, što nikada nisam izgovorila a da nisam govorila istinu ili ispunila dato obećanje.

I sve što sam naučila od njega, iako, kao iskreni komunista, nije bio vjernik, ja sam pronašla i u Crkvi. Ni pred smrt nije htio da popusti i tražio je da se sahrani u miru i tišini, te da mu se slučajno ne održi komemorativna sjednica, kako oni koji su pokušali da ga ponize, ne bi dobili još jednu priliku da ga ponize i mrtvog.

Ja danas skrećem pažnju ovim zlonamjernim ljudima, koji na sve načine pokušavaju da pokolebaju i mene, otvoreno mi sugerišući da se okanem politike. Najprije sam ih ignorisala, zatim tolerisala, ali danas koristim priliku da im poručim da će za mene plamen svijeće voštanice, one kojih je prije tri godine gorelo na stotine hiljada, upaljenih da nam osvijetle put ka istinskoj Crnoj Gori koju smo zaboravili, biti uvijek izbor nad izborima, a pogotovo nad plamenom zapaljenih guma, bjesomučnog divljanja i kreiranja nekih vrijednosti koje mogu biti „belvederske“, ali nikad crnogorske. Moj izbor će uvijek biti politika ujedinjenja, što moja stranka i svedoči svojim postojanjem, i uvijek će me biti stid kada vidim kako se u Peći ustoličava Patrijarh srpski a kako na Cetinju Mitropolit crnogorsko-primorski. Moj izbor je Ujedinjena Crna Gora, država svih nas koji je beskrajno volimo, bez obzira na bilo koja opredjeljenja i uvjerenja, vjeru ili naciju.

Moj izbor je i Bar, grad koji je Crna Gora u malom, i čiji građani traže 30. avgust i u svom gradu.

Moj izbor je broj 7! Idemo, Barani! Idemo, ljudi!