Connect with us

Bar

Kad su prota, imam i svećenik čuvali narod od zla: Primjeri čojstva iz istorije Bara

Published

on

Piše: ENES HALILOVIĆ

Politika i interesi imaju svoje zakonitosti, a čovek, običan čovjek treba da se provuče kroz kapije istorije. Pamti se u Baru, kada su tokom Drugog svjetskog rata tri sveštenika – pravoslavni, muslimanski i katolički – svakog petka izlazili na prometno mjesto da zajedno sjednu, popiju kafu i tako narodu poruče: okupator nas ubija, ali mi ne treba da se ubijamo međusobno. I narod u Baru je iznova shvatao da je ono što ih spaja veće i jače od onoga što ih razdvaja.

Kada su okupatori u Drugom svjetskom ratu stigli u Bar, imali su staru i oprobanu devizu: zavadi pa vladaj. Tri sveštenika, islamski, pravoslavni i katolički, nisu imali moć da se okupatoru odupru na drugi način nego da svojim narodima poruče kako je samo u slozi opstanak.

Njih trojica, svakog petka bi iza podneva sjedjeli javno zajedno, pili kafu i pozdravljali se s građanima. Dovoljno je bilo da ih narod vidi na okupu i da ostane na okupu – razumjeli su poruku: zajedno, strpljivo, ćutke, čekati slobodu.

Dani su prolazili, sedmice se nizale, godine minule, ali svakog petka tri sveštenika su bila za istim stolom: složno, pomagati se, čekati slobodu.

Nema Bara do cara

Nema grada na Mediteranu koji već vjekovima ne valja za život – koliko zbog klime i voća, toliko i zbog toga što preko mora žubore jezici, prepliću se kulture, putuju jela i začini, stižu ideje, umjetnost i umješnost. Ali samo u Baru, na Jadranu, može se čuti izreka koja ovom gradu daje primat u odnosu na sve mediteranske gradove: Nema Bara do cara.

Ime ovog grada, kao i Bari, Barselona, Barbados, bara, obariti, asocira na prisustvo vode – Bar se ugnijezdio između mora i Skadarskog jezera, a pod planinama. Ako mu vazduh uporedite sa obližnjom Podgoricom, ljeti je Bar za pet stepeni prijatniji, a zimi za pet stepeni topliji od Podgorice.

Maslina u Baru, stara 2.000 godina

Maslina u Baru, stara 2.000 godina

Masline, smokve, nar i mandarine, mnogo česama i mnogo potoka koji se slivaju prema moru čine ovaj grad vijekovima privlačnim za sve ljude. Tu je i pruga i luka kao put prema svim kopnima i morima dah sa Rumije koji hladi preplanule kože. Ipak, ljudi su najveće bogatstvo ovog grada, ljudi okrenuti jedni drugima što i govori primjer sa početka ove priče, ljudi koji kroz sva iskušenja prolaze zajedno.

Ko istoriju prelistava, on na svakoj stranici balkanske prošlosti nalazi Bar, pa i u čuvenom dijelu Gesta Regum Sclavorum, Barskom rodoslovu koji je znan i kao Ljetopis popa Dukljanina.

Tokom XI vijeka Bar je prijestonica Zete, a postaje i sedište samostalne crkvene organizacije u okviru katoličke crkve znane kao Barska nadbiskupija. Tokom srednjeg vijeka u Baru se kovao bakarni novac, a za vrijeme Balšića i srebrni dinar. Podaci iz 1247. govore da se na čelu građana (lat. seniores et populus) nalazio knez (lat. comes). Na vjetru istorije vijorile su se mnoge zastave iznad Bara… Vizantinci, Duklja, Nemanjići, Balšići, Venecija, Srpska despotovina, bosanski vojvoda Stefan Vukčić Kosača. Bar je bio pod Mletačkom republikom od 1443. do osvajanja od strane Osmanlija, 1571. godine. U doba Napoleonovih ratova Bar nisu napali ni Francuzi ni Rusi ni Britanci čiji su brodovi prolazili vrlo blizu barske luke .

Čaršija u Starom Baru

Čaršija u Starom Baru

Sve u vezi Bara je, što bi rekli današnji političari, živa privredna aktivnost.

Barani su sa Peloponeza dotjeravali drvo i sirovu svilu, a 1708. neki Božo iz Tople, vjerovatno imućan, dovodi robinju sa Korčule da ga u kući služi. Neki bogati Ibrahim 1763. ide u Sarajevo, ali mu sukno opljačkaju hajduci na Romaniji. Dakle, kopnom na konjima, a robu iz Bara morem su prevozili brodovi iz Kotora. A kako je više robe na moru, tako je više gusara koji presreću brodove.

Gospodar Skadra Mehmed-paša Bušatlija je maslinovo ulje iz Bara prodavao širom Balkana. Čuva se ugovor: trgovac iz Bara Hadžihasanović 1734. u Dubrovniku je prodao 14 bala duvana. Barani su prodavali i bivolje i goveđe kože, krzno divljači, vosak i vunu, svakako i ribu iz Skadarskog jezera. Arhive pamte čuvene trgovce iz XVIII veka, Hadži Hasana i Mehmeda. Istorija bilježi i jednu veliku bruku: zelenaši iz Bara davali su novac Budvanima na zajam.

Pristan 1909.

Pristan 1909.

Ljudi i neljudi

Protutnjale su kroz Bar kolera i kuga, bilo je i nekoliko velikih potresa, ali se uvijek znalo ko je čovjek, a ko je nečovjek.

Godine 1858. u starom gradu ima 50 muslimanskih i nekoliko pravoslavnih porodica. U varoši 4.000 žitelja, 2.500 muslimana, 850 katolika i 650 pravoslavnih, među kojima ima i Grka. Poznate porodice iz tog doba su Nikezići i Dabanovići. Bilježi se i politička nestabilnost 1866, kada su Crmničani ubili dva muslimana iz Bara.

Politika i interesi imaju svoje zakonitosti, a čovjek, običan čovjek treba da se provuče kroz kapije istorije.

Stari Bar pre rata 1877.

Stari Bar prije rata 1877.

Godine 1877. barski katolici uglavnom žive u naseljima Tomba i Rap, u starom gradu su uglavnom muslimani, a pravoslavni u naseljima Brbat, Dobra Voda i Mikulići. Ima i nekoliko albanskih porodica iz Skadra, a te porodice uglavnom su bile katoličke.

Bilo je i mješovitih brakova, a neki Barani žene dame iz Francuske, Grčke, Pruske, iz Grčke – one donose nova jela, nameštaj, manire, pa tako u Bar dolazi i prvi klavir. Početkom 1877. u gradu rade dve muslimanske i jedna katolička škola.

Crna Gora traži izlazak na more, a Austrougarska se tome protivi. Ono što ne može diplomatijom, Crna Gora želi oružjem. Godine 1877, 13. novembra, knjaz Nikola napada Bar. Vodi 20 bataljona, ali samo četiri oficira znaju gde su se uputili. Nose 10 velikih i 8 malih topova.

Bar brani više od pet hiljada muslimana kojima stiže pomoć iz Ulcinja. Katolici idu u Kotor i stavljaju se pod vlast Austrougarske.

Džamija Omerbašića, 17. vijek, Stari Bar

Danima padaju topovska đulad na Bar, ali hroničari beleže: „Ni jauk se nije čuo iza zidina”. Odbrana je žilava, kuće se ruše, ali bedemi ostaju nenarušeni. Danima pada kiša. U gradu imaju vodu, ali hrane ponestaje iako su mnoga grla stoke uvukli da bi se prehranili. Ponestaje soli za sušenje mesa, a nema ni mnogo drveta za ogrijev. Dana 11. decembra topovi sruše Selim-begovu kulu, ali taj događaj ljudima unutar grada kao da nije toliko teško pao koliko vijest da su Rusi zauzeli Plevno.

Crnogorci uvažavaju junačko držanje branioca Bara Ibrahim-bega, ali mu poručuju: „Kad ti nije došla pomoć, neće ni doći.”

Ibrahim-beg poručuje: „Ja sam dužan da poginem.”

Austrijski vicekonzul je tokom borbi u Baru i upisuje u katolike sve one koji na taj način žele da se sačuvaju. Knjiga je otvorena da se upišu i na taj način da se stave pod austrijsku zaštitu.

Barska tvrđava, razglednica iz dvadesetih

Crnogorci traže način da eksplozivom Baru prekinu tajni podzemni dotok vode. Dana 8. januara 1878. Ibrahim-beg traži primirje od tri dana, a 9. januara izlazi iz grada sa nekoliko oficira.

Ibrahim-beg daje sablju knjazu Nikoli. Knjaz Nikola gleda sablju i vraća je Ibrahim-begu, rekavši: „Ti si sačuvao čast.”

Sjutradan, 10. januara, crnogorska vojska ulazi u razrušen grad, a gradsko jezgro se narednih godina seli prema Pristanu, prema morskoj vodi, tamo gdje je sadašnji Bar, a nekadašnji Bar postaje Stari Bar.

Godine 1910. Barani osnivaju pjevačko društvo „Bratimstvo”. Te godine imaju tri ljekara: dr Stevana Džamonju, dr Josipa Pera i dr De Benedetija.

Veliki rat

Život teče, ali novi rat proviruje. I to Veliki rat. Kada 1914. Austrijanci napadnu Srbiju, Crna Gora objavljuje rat Beču. Februara 1915. Austrougarska bombarduje Bar i potopi brod „Dague” na kojem je 40 mornara. Brod je i danas u vodi, nedaleko od Bara.

Kralj Nikola i Vlada 1916. napuštaju Crnu Goru, a vojska ide kućama. Austrijanci 22. januara 1916. ulaze u Bar i otimaju maslinovo ulje, žito i stoku. Narod gladuje.

Austrijanci zavađaju tri naroda. Epitet „špijun austrijski” bio je mnogo težak, nije ga mnogo Barana zaslužilo, ali neki svakako jesu. Austrijanci otvaraju logor i drže porobljene mnoge Barane.

Austrijanci bace porodicu Raičević, muža, ženu i četvoro djece u logor. Iso Duraković obuče crnogorsko odelo i ode da zamoli da se ova porodica pusti, nudi novac. Uspe da izmoli slobodu za to četvoro djece i njihove roditelje, potom ih dovede u svoje selo, sklepa im sa komšijama kućerak za stanovanje i pokloni im kozu, par kokošaka, i nešto posuđa. Komšije, da im ne bi davale milostinju, uzimaju ih da rade nešto po imanjima kako bi ih platili.

Mićo Masoničić, brat žene koja je bila zarobljena sa mužem i četvoro djece, bio je veoma zahvalan i starom Isu i njegovom sinu Mahmutu. Mićo se vratio 1928. iz Amerike. Mahmutova žena nije imala dece, moli muža da oženi još jednu ženu kako bi imao potomstvo. Mahmut neće. Ona zamoli Mića, kao brata, da joj pomogne. Mićo moli Mahmuta da oženi još jednu ženu kako bi se nastavila porodica i kako bi uvijek ostali prijatelji. I danas se drže, paze i obilaze, iako su neki u Americi.

Godine 1921, zabilježeno je, Bar ima 50 zanatskih radnji i 23 kafane, kao i 5.679 građana, manje nego 1877. godine. Oko dvije hiljade Turaka je otišlo.

Tokom velike svjetske krize 1928. barski arhibiskup Nikola Dobrečić odlazi u SAD kod Henrija Forda i traži da Ford izgradi fabriku u Baru. Dva Baranina odlaze u Ameriku na usavršavanje. Trebalo je da ih ode još stotina, ali Ford možda već miriše novi svjetski rat, i odustaje od projekta.

Nikola Dobrečić, srpski rimokatolički sveštenik, nadbiskup barski i primas Srbije i grb na katoličkoj Crkvi Sv.Nikole u Baru

Nikola Dobrečić, srpski rimokatolički sveštenik, nadbiskup barski i primas Srbije i grb na katoličkoj Crkvi Sv.Nikole u Baru

Ford još nije na ulicama Bara, ali jeste slikar Krsto Cilić. Ima somotsku pelerinu i beretku.

Petar Lubarda 1940. boravi u Baru i naslika 12 slika.

Krvavi rat

Trinaesti jul 1941. – pucnji na Cetinju i u Baru. Diže se Crna Gora na ustanak. I odmah prve bitke u selima Brajići i na Sozini. Italijanski vojnici pljačkaju i bacaju bombe na ustanička sela. Okupator ubacuje agenta koji ubija sekretara mjesnog odbora KPJ Nika Rolovića.

Don Pavle Marvulić, katolički sveštenik koji je ratne 1941. spasio od smrti 600 pravoslavnih žitelja s područja Zete, i njegov otac Đuro Đukvučić

Don Pavle Marvulić, katolički sveštenik koji je ratne 1941. spasio od smrti 600 pravoslavnih žitelja s područja Zete, i njegov otac Đuro Đukvučić

Godine 1942. – repriza austrijske prakse – Italijani osnivaju koncentracioni logor. Logoraši su u 28 baraka, a okupator podiže stubove na kojima bi logoraši visili. Tako su ih propitivali kroz mučenje, dok vise. U logoru je umrlo i jedno dijete od dvije godine. Ali duh Barana nisu ubili. Za istoriju svjetske žurnalistike podatak: logoraši u logoru prave novine i daju im ime Naša borba.

Oktobra 1943, po padu Italije, Njemci će raspustiti logor kroz koji je prošlo preko deset hiljada ljudi, od toga hiljadu žena. Narod Bara je logorašima, krišom kroz žicu, doturao hranu.

Vrhunac zvjerstva dogodio se 25. juna 1943. kada je izvedeno i strijeljano 180 ljudi.

Spomenik barskim logorašima streljanim 25. juna 1943.

Spomenik barskim logorašima strijeljanim 25. juna 1943.

Jad i tuga u Baru, a tri sveštenika sjede i piju kafu svakog petka, i tako narodu poručuju: okupator nas ubija, ali mi ne treba da se ubijamo međusobno. Narod je iznova shvatao da je ono što ih spaja veće i jače od onoga što ih razdvaja.

Godine 1943. kod protojereja Pavla Radunovića, pravoslavnog sveštenika, dođe u goste Kolja Barjaktar. Upadnu četnici kod prote, do zuba naoružani, kažu kako će da očiste Bar od katolika i muslimana, ali prota podigne krst i kaže: „U ime ovog krsta, to nećete uraditi. Vezuju nas pobratimstva, ako morate – počnite od mene.” Ovu priču i danas pričaju potomci Kolje Barjaktara.

Prota Pavle Radunović sa suprugom Bosiljkom

Prota Pavle Radunović sa suprugom Bosiljkom

Devetog maja 1945. – sloboda. I sećanje: 166 Barana, sinova i kćeri, palo je na frontovima ili u logorima. Treba obnoviti grad, a u gradu jedan ljekar, dvije medicinske sestre i 12 telefonskih priključaka.

Narod kolje stoku i suši meso da bi preživio. Naravno, masline su tu i smokve. Dvadeset pet godina traje izgradnja pruge Beograd-Bar. Pruga od 476 kilometara puštena je u rad 1976. Naravno, tu je i luka.

Godine 1907. Branislav Nušić posetio Bar i napisao da ovaj grad ima perspektivu.

U Bar su uvijek dolazili ljudi, doseljavali se iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Danas se doseljavaju Rusi.

Ostalo je još jedno crno sjećanje: petnaesti april 1979. – zemljotres od 9 stepeni Merkalijeve skale kada je ostalo 49 mrtvih pod ruševinama, a hiljade ljudi bez krova nad glavom. Tada su oštećene sve škole u Baru.

Primjeri koji se pamte

Vijekovi su prohujali, a ljudi su ostali ljudi. Pomagali se u dobru i zlu. Narod priča mnoge primjere.

Doseli se u Bar iz Albanije neki Kolja. Siromah. Pobegao sa mnogo djece zbog nečega iz Albanije i došao u Bar. Nadniči Kolja, ne bira poslove. Ne prosi, ali častan je, svaku pažnju desetostruko vraća. Nadniči kod nekog domaćina koji primeti da je Kolja, sa ulice, podigao opušak koji je neko bacio i povukao dim. Baranin mu, krišom, da niko ne vidi, ubaci u džep dvije kutije cigareta i to Kolja dobro upamti. Radi Kolja godinama, radi, zarađuje i zaima; kupi kombi i jednog dana domaćinu istovari dva teleta ispred kuće. Ženi ništa nije bilo jasno, a Kolja kaže: „Dao mi je tvoj muž dvije pakle cigareta kad nisam imao. Ova ja častim, sad kad imam.”

Stara razglednica iz Bara

Stara razglednica iz Bara

Bješe nekad Mitro Vasiljev, travar sa Rumije, lečio je narod kako je znao, travama planinskim. Neki su ga tužili kralju Nikoli, a kralj je želio da što više ljekara liječi ljude, a što manje travara. Pozove kralj Nikola Mitra Vasiljeva, ali on tri dana liječi nekog seljaka i zatvori mu ranu na leđima. Onda Mitro Vasiljev zamoli izlečenog da odu kralju kako bi ga opravdao što nije na vreme došao. Izlečeni pokaže ožiljak i posvedoči, a kralj Nikola dozvoli Mitru da narod slobodno liječi travama, a onima što su ga tužakali poruči da tim povodom više ne dolaze. Još se pripoveda da je tek izliječen čovjek otišao pješke na Cetinje da posvedoči kako je travaru bolesnik bio važniji od vladara.

Petrovići iz Bara čuveni su po bogatstvu stečenom od poljoporivrede. Najčuveniji beše Miloš Petrović koji je u Drugom svjetskom ratu sačuvao glave 14 Albanaca. To se pamtilo i pamti se, te je sedamdesetih na jednoj utakmici rukometaš iz Prištine rekao rekao Slobu Petroviću iz barskog Mornara: „Ja sam sin čovjeka kog je spasio tvoj otac.”

Godine posle oslobođenja. Nekakav svečani prijem. Došao narodni heroj Petar Vojvodić, obukao svečano odijelo, a pored njega mnogo boraca koji su od prevrnutih šinjela sašili odela. Petar se zastidi, jer se ističe! On se namjerno oklizne, prospe po sebi piće i ode da se presvuče.

Družili se pravoslavci Perazić i Leković, odrasli i družili se bez ružne reči. Jednog dana, pištolj slučajno opali u ruci Perazića i pogodi Lekovića koji odmah izdahne. Perazić od tuge skoči u jezero, neplivač, i utopi se.

Hoće Lekovići da se osvete sada, hoće da ubiju Perazića što je ostao sad jedini sin u kući pravoslavih Perazića, jer je najstariji Leković rekao da su im dužni krv.

Čuju to muslimani Perazići ispod Rumije i jedan od šest braće, znajući da su daljni rod, pita oca: „Babo, da mi halališ, idem glavom da zamijenim onoga rođaka jedinca Perazića, da se njihova kuća ne iskopa.”

Otac mu dozovili i oproste se.

Sin ode pravo u kuću Lekovića i kaže: „Ja sam dalji rođak Perazića, došao sam da zamijenim onog jedinca. Slobodno meni glavu uzmite.”

Najstariji Leković skoči na noge, zagrli momka Perazića i kaže: „Hvala ti, spasio si mi dušu i obraz, u ljutini mi je riječ iz usta istekla.”

Tako reče, a sinovima naredi da zakolju ovna i da se počaste. Tako stari Leković uzme mladog Perazića za pobratima. I danas se to pamti.

Nema Bara do cara!

(Izvor: RTS)

Bar

Milatović u Baru: Gasili su nam fabrike i hotele a otvarali svoje, SRAM IH BILO SVE NA ČELU S NJIM!

Published

on

Bez auto kolona partijskih podržavalaca, bez prethodno opomenutih službenika lokalne samouprave i radnika firmi pod kontrolom “partije”, bez ucijenjenih i interesno okupljenih… Takav je bio sastav u auditorijumu sale Doma kulture u Baru na završnoj konvenciji predsjedničkog kandidata Jakova Milatovića!

U prepunoj sali, zajedno su bili glasači Demokratskog fronta, Demokrata, URE, Ujedinjene Crne Gore, Biram Bar… i naravno Evrope sad. Milatović se zahvalio svima na podršci ali, kako je naglasio, naročito slobodnim građanima, onim koji nisu pristali da budu robovi partijske mašinerije bivšeg režima.

Vršili su pritisak decenijama na poštene ljude, da prelome, da se povinuju, da sagnu kičmu, da glasaju za njih kako bi im dali zaposlenje za nedostojnu platu. Gasili su nam fabrike i hotele, a otvarali svoje banke i privatne kompanije. Tu su bili satovi, luksuzni automobili, majbasi, of šor račune… dok je svaki treći građanin Crne Gore muku mučio sastavljajući kraj s krajem. Sram ih bilo sve zajedno na čelu sa njim!“, poručio je Milatović pozdravljen ovacijama slobodnih Barana.

Pogledajte OVDJE

Pri kraju obraćanja Milatović se našalio – plaše građane Crne Gore, kime? Jakovom Milatovićem!

Nastavi Citanje

Bar

Lokomotiva usmrtila djevojku u Bjelišima

Published

on

Sinoć se u Baru, naselje Bjeliši, desila nesreća i stradala je djevojka koju je udarila lokomotiva.

“Prilikom kretanja lokomotive-manevarke ostvaren je kontakt sa I. A. (33) iz Bara koja je smrtno stradala”, saopšteno je iz Uprave policije.

Nastavi Citanje

Bar

TO Bar po prvi put predstavila ponudu na sajmu turizma u Zagrebu 

Published

on

Turistička organizacija Bar je po prvi put promovisala  turističku ponudu destinacije na jubilarnom 10. Međunarodnom sajmu turizma – PLACE2GO, koji je održan u periodu od 24. do 26. marta u Zagrebu. Sajam je okupio oko  700 izlagača iz 38 zemalja svijeta.

Sajam u Zagrebu je najveći i najznačajniji sajam turizma u Hrvatskoj, stoga je odlična prilika za promociju turističkih proizvoda i usluga, upoznavanje novih turističkih trendova, kao i razmjena iskustava među učesnicima. Turisti iz regioni su za našu turističku privredu tradicionalno najznačajnije emitivno tržište, a direktna avio linija iz Podgorice ka Zagrebu ima pozitivan uticaj na turistički sektor u oba grada jer omogućava turistima jednostavniji i brži pristup.

Najveće interesovanje posjetilaca vladalo je za aktivni odmor i hiking. Panoramska ruta “Između dvije čarobne obale”, koja promoviše zaleđe naše opštine, kao i uvijek privukla je veliku pažnju i oduševila mnogobrojne posjetioce.

Crnogorski glumac Momčilo Otašević, pobrinuo se za dobru atmosferu na štandu i na sebi jedinstven način dočarao ljepote Crne Gore. Organizovana je i nagradna igra za posjetioce. Pored nagrada drugih lokalih turističkih organizacija, hotel ,,Princess” je dodjelio nagradu za dvije osobe u oktobru mjesecu na bazi polupansiona.

Na sajmu su predstavljene različite turističke destinacije iz Hrvatske i svijeta, turističke agencije, avio kompanije, hoteli, restorani, turističke zajednice i ostali predstavnici turističke industrije.

Značaj ovog sajma, prepoznao je i hotel Princess, koji je nastupio zajedno sa TO Bar. Pored  TO Bar, svoju ponudu predstavila je i Nacionalna turistička organizacija, kao i lokalne turističke organizacije Herceg Novog, Tivta i Podgorice.

 

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.