Connect with us

Bar

Kad su prota, imam i svećenik čuvali narod od zla: Primjeri čojstva iz istorije Bara

Published

on

Piše: ENES HALILOVIĆ

Politika i interesi imaju svoje zakonitosti, a čovek, običan čovjek treba da se provuče kroz kapije istorije. Pamti se u Baru, kada su tokom Drugog svjetskog rata tri sveštenika – pravoslavni, muslimanski i katolički – svakog petka izlazili na prometno mjesto da zajedno sjednu, popiju kafu i tako narodu poruče: okupator nas ubija, ali mi ne treba da se ubijamo međusobno. I narod u Baru je iznova shvatao da je ono što ih spaja veće i jače od onoga što ih razdvaja.

Kada su okupatori u Drugom svjetskom ratu stigli u Bar, imali su staru i oprobanu devizu: zavadi pa vladaj. Tri sveštenika, islamski, pravoslavni i katolički, nisu imali moć da se okupatoru odupru na drugi način nego da svojim narodima poruče kako je samo u slozi opstanak.

Njih trojica, svakog petka bi iza podneva sjedjeli javno zajedno, pili kafu i pozdravljali se s građanima. Dovoljno je bilo da ih narod vidi na okupu i da ostane na okupu – razumjeli su poruku: zajedno, strpljivo, ćutke, čekati slobodu.

Dani su prolazili, sedmice se nizale, godine minule, ali svakog petka tri sveštenika su bila za istim stolom: složno, pomagati se, čekati slobodu.

Nema Bara do cara

Nema grada na Mediteranu koji već vjekovima ne valja za život – koliko zbog klime i voća, toliko i zbog toga što preko mora žubore jezici, prepliću se kulture, putuju jela i začini, stižu ideje, umjetnost i umješnost. Ali samo u Baru, na Jadranu, može se čuti izreka koja ovom gradu daje primat u odnosu na sve mediteranske gradove: Nema Bara do cara.

Ime ovog grada, kao i Bari, Barselona, Barbados, bara, obariti, asocira na prisustvo vode – Bar se ugnijezdio između mora i Skadarskog jezera, a pod planinama. Ako mu vazduh uporedite sa obližnjom Podgoricom, ljeti je Bar za pet stepeni prijatniji, a zimi za pet stepeni topliji od Podgorice.

Maslina u Baru, stara 2.000 godina

Maslina u Baru, stara 2.000 godina

Masline, smokve, nar i mandarine, mnogo česama i mnogo potoka koji se slivaju prema moru čine ovaj grad vijekovima privlačnim za sve ljude. Tu je i pruga i luka kao put prema svim kopnima i morima dah sa Rumije koji hladi preplanule kože. Ipak, ljudi su najveće bogatstvo ovog grada, ljudi okrenuti jedni drugima što i govori primjer sa početka ove priče, ljudi koji kroz sva iskušenja prolaze zajedno.

Ko istoriju prelistava, on na svakoj stranici balkanske prošlosti nalazi Bar, pa i u čuvenom dijelu Gesta Regum Sclavorum, Barskom rodoslovu koji je znan i kao Ljetopis popa Dukljanina.

Tokom XI vijeka Bar je prijestonica Zete, a postaje i sedište samostalne crkvene organizacije u okviru katoličke crkve znane kao Barska nadbiskupija. Tokom srednjeg vijeka u Baru se kovao bakarni novac, a za vrijeme Balšića i srebrni dinar. Podaci iz 1247. govore da se na čelu građana (lat. seniores et populus) nalazio knez (lat. comes). Na vjetru istorije vijorile su se mnoge zastave iznad Bara… Vizantinci, Duklja, Nemanjići, Balšići, Venecija, Srpska despotovina, bosanski vojvoda Stefan Vukčić Kosača. Bar je bio pod Mletačkom republikom od 1443. do osvajanja od strane Osmanlija, 1571. godine. U doba Napoleonovih ratova Bar nisu napali ni Francuzi ni Rusi ni Britanci čiji su brodovi prolazili vrlo blizu barske luke .

Čaršija u Starom Baru

Čaršija u Starom Baru

Sve u vezi Bara je, što bi rekli današnji političari, živa privredna aktivnost.

Barani su sa Peloponeza dotjeravali drvo i sirovu svilu, a 1708. neki Božo iz Tople, vjerovatno imućan, dovodi robinju sa Korčule da ga u kući služi. Neki bogati Ibrahim 1763. ide u Sarajevo, ali mu sukno opljačkaju hajduci na Romaniji. Dakle, kopnom na konjima, a robu iz Bara morem su prevozili brodovi iz Kotora. A kako je više robe na moru, tako je više gusara koji presreću brodove.

Gospodar Skadra Mehmed-paša Bušatlija je maslinovo ulje iz Bara prodavao širom Balkana. Čuva se ugovor: trgovac iz Bara Hadžihasanović 1734. u Dubrovniku je prodao 14 bala duvana. Barani su prodavali i bivolje i goveđe kože, krzno divljači, vosak i vunu, svakako i ribu iz Skadarskog jezera. Arhive pamte čuvene trgovce iz XVIII veka, Hadži Hasana i Mehmeda. Istorija bilježi i jednu veliku bruku: zelenaši iz Bara davali su novac Budvanima na zajam.

Pristan 1909.

Pristan 1909.

Ljudi i neljudi

Protutnjale su kroz Bar kolera i kuga, bilo je i nekoliko velikih potresa, ali se uvijek znalo ko je čovjek, a ko je nečovjek.

Godine 1858. u starom gradu ima 50 muslimanskih i nekoliko pravoslavnih porodica. U varoši 4.000 žitelja, 2.500 muslimana, 850 katolika i 650 pravoslavnih, među kojima ima i Grka. Poznate porodice iz tog doba su Nikezići i Dabanovići. Bilježi se i politička nestabilnost 1866, kada su Crmničani ubili dva muslimana iz Bara.

Politika i interesi imaju svoje zakonitosti, a čovjek, običan čovjek treba da se provuče kroz kapije istorije.

Stari Bar pre rata 1877.

Stari Bar prije rata 1877.

Godine 1877. barski katolici uglavnom žive u naseljima Tomba i Rap, u starom gradu su uglavnom muslimani, a pravoslavni u naseljima Brbat, Dobra Voda i Mikulići. Ima i nekoliko albanskih porodica iz Skadra, a te porodice uglavnom su bile katoličke.

Bilo je i mješovitih brakova, a neki Barani žene dame iz Francuske, Grčke, Pruske, iz Grčke – one donose nova jela, nameštaj, manire, pa tako u Bar dolazi i prvi klavir. Početkom 1877. u gradu rade dve muslimanske i jedna katolička škola.

Crna Gora traži izlazak na more, a Austrougarska se tome protivi. Ono što ne može diplomatijom, Crna Gora želi oružjem. Godine 1877, 13. novembra, knjaz Nikola napada Bar. Vodi 20 bataljona, ali samo četiri oficira znaju gde su se uputili. Nose 10 velikih i 8 malih topova.

Bar brani više od pet hiljada muslimana kojima stiže pomoć iz Ulcinja. Katolici idu u Kotor i stavljaju se pod vlast Austrougarske.

Džamija Omerbašića, 17. vijek, Stari Bar

Danima padaju topovska đulad na Bar, ali hroničari beleže: „Ni jauk se nije čuo iza zidina”. Odbrana je žilava, kuće se ruše, ali bedemi ostaju nenarušeni. Danima pada kiša. U gradu imaju vodu, ali hrane ponestaje iako su mnoga grla stoke uvukli da bi se prehranili. Ponestaje soli za sušenje mesa, a nema ni mnogo drveta za ogrijev. Dana 11. decembra topovi sruše Selim-begovu kulu, ali taj događaj ljudima unutar grada kao da nije toliko teško pao koliko vijest da su Rusi zauzeli Plevno.

Crnogorci uvažavaju junačko držanje branioca Bara Ibrahim-bega, ali mu poručuju: „Kad ti nije došla pomoć, neće ni doći.”

Ibrahim-beg poručuje: „Ja sam dužan da poginem.”

Austrijski vicekonzul je tokom borbi u Baru i upisuje u katolike sve one koji na taj način žele da se sačuvaju. Knjiga je otvorena da se upišu i na taj način da se stave pod austrijsku zaštitu.

Barska tvrđava, razglednica iz dvadesetih

Crnogorci traže način da eksplozivom Baru prekinu tajni podzemni dotok vode. Dana 8. januara 1878. Ibrahim-beg traži primirje od tri dana, a 9. januara izlazi iz grada sa nekoliko oficira.

Ibrahim-beg daje sablju knjazu Nikoli. Knjaz Nikola gleda sablju i vraća je Ibrahim-begu, rekavši: „Ti si sačuvao čast.”

Sjutradan, 10. januara, crnogorska vojska ulazi u razrušen grad, a gradsko jezgro se narednih godina seli prema Pristanu, prema morskoj vodi, tamo gdje je sadašnji Bar, a nekadašnji Bar postaje Stari Bar.

Godine 1910. Barani osnivaju pjevačko društvo „Bratimstvo”. Te godine imaju tri ljekara: dr Stevana Džamonju, dr Josipa Pera i dr De Benedetija.

Veliki rat

Život teče, ali novi rat proviruje. I to Veliki rat. Kada 1914. Austrijanci napadnu Srbiju, Crna Gora objavljuje rat Beču. Februara 1915. Austrougarska bombarduje Bar i potopi brod „Dague” na kojem je 40 mornara. Brod je i danas u vodi, nedaleko od Bara.

Kralj Nikola i Vlada 1916. napuštaju Crnu Goru, a vojska ide kućama. Austrijanci 22. januara 1916. ulaze u Bar i otimaju maslinovo ulje, žito i stoku. Narod gladuje.

Austrijanci zavađaju tri naroda. Epitet „špijun austrijski” bio je mnogo težak, nije ga mnogo Barana zaslužilo, ali neki svakako jesu. Austrijanci otvaraju logor i drže porobljene mnoge Barane.

Austrijanci bace porodicu Raičević, muža, ženu i četvoro djece u logor. Iso Duraković obuče crnogorsko odelo i ode da zamoli da se ova porodica pusti, nudi novac. Uspe da izmoli slobodu za to četvoro djece i njihove roditelje, potom ih dovede u svoje selo, sklepa im sa komšijama kućerak za stanovanje i pokloni im kozu, par kokošaka, i nešto posuđa. Komšije, da im ne bi davale milostinju, uzimaju ih da rade nešto po imanjima kako bi ih platili.

Mićo Masoničić, brat žene koja je bila zarobljena sa mužem i četvoro djece, bio je veoma zahvalan i starom Isu i njegovom sinu Mahmutu. Mićo se vratio 1928. iz Amerike. Mahmutova žena nije imala dece, moli muža da oženi još jednu ženu kako bi imao potomstvo. Mahmut neće. Ona zamoli Mića, kao brata, da joj pomogne. Mićo moli Mahmuta da oženi još jednu ženu kako bi se nastavila porodica i kako bi uvijek ostali prijatelji. I danas se drže, paze i obilaze, iako su neki u Americi.

Godine 1921, zabilježeno je, Bar ima 50 zanatskih radnji i 23 kafane, kao i 5.679 građana, manje nego 1877. godine. Oko dvije hiljade Turaka je otišlo.

Tokom velike svjetske krize 1928. barski arhibiskup Nikola Dobrečić odlazi u SAD kod Henrija Forda i traži da Ford izgradi fabriku u Baru. Dva Baranina odlaze u Ameriku na usavršavanje. Trebalo je da ih ode još stotina, ali Ford možda već miriše novi svjetski rat, i odustaje od projekta.

Nikola Dobrečić, srpski rimokatolički sveštenik, nadbiskup barski i primas Srbije i grb na katoličkoj Crkvi Sv.Nikole u Baru

Nikola Dobrečić, srpski rimokatolički sveštenik, nadbiskup barski i primas Srbije i grb na katoličkoj Crkvi Sv.Nikole u Baru

Ford još nije na ulicama Bara, ali jeste slikar Krsto Cilić. Ima somotsku pelerinu i beretku.

Petar Lubarda 1940. boravi u Baru i naslika 12 slika.

Krvavi rat

Trinaesti jul 1941. – pucnji na Cetinju i u Baru. Diže se Crna Gora na ustanak. I odmah prve bitke u selima Brajići i na Sozini. Italijanski vojnici pljačkaju i bacaju bombe na ustanička sela. Okupator ubacuje agenta koji ubija sekretara mjesnog odbora KPJ Nika Rolovića.

Don Pavle Marvulić, katolički sveštenik koji je ratne 1941. spasio od smrti 600 pravoslavnih žitelja s područja Zete, i njegov otac Đuro Đukvučić

Don Pavle Marvulić, katolički sveštenik koji je ratne 1941. spasio od smrti 600 pravoslavnih žitelja s područja Zete, i njegov otac Đuro Đukvučić

Godine 1942. – repriza austrijske prakse – Italijani osnivaju koncentracioni logor. Logoraši su u 28 baraka, a okupator podiže stubove na kojima bi logoraši visili. Tako su ih propitivali kroz mučenje, dok vise. U logoru je umrlo i jedno dijete od dvije godine. Ali duh Barana nisu ubili. Za istoriju svjetske žurnalistike podatak: logoraši u logoru prave novine i daju im ime Naša borba.

Oktobra 1943, po padu Italije, Njemci će raspustiti logor kroz koji je prošlo preko deset hiljada ljudi, od toga hiljadu žena. Narod Bara je logorašima, krišom kroz žicu, doturao hranu.

Vrhunac zvjerstva dogodio se 25. juna 1943. kada je izvedeno i strijeljano 180 ljudi.

Spomenik barskim logorašima streljanim 25. juna 1943.

Spomenik barskim logorašima strijeljanim 25. juna 1943.

Jad i tuga u Baru, a tri sveštenika sjede i piju kafu svakog petka, i tako narodu poručuju: okupator nas ubija, ali mi ne treba da se ubijamo međusobno. Narod je iznova shvatao da je ono što ih spaja veće i jače od onoga što ih razdvaja.

Godine 1943. kod protojereja Pavla Radunovića, pravoslavnog sveštenika, dođe u goste Kolja Barjaktar. Upadnu četnici kod prote, do zuba naoružani, kažu kako će da očiste Bar od katolika i muslimana, ali prota podigne krst i kaže: „U ime ovog krsta, to nećete uraditi. Vezuju nas pobratimstva, ako morate – počnite od mene.” Ovu priču i danas pričaju potomci Kolje Barjaktara.

Prota Pavle Radunović sa suprugom Bosiljkom

Prota Pavle Radunović sa suprugom Bosiljkom

Devetog maja 1945. – sloboda. I sećanje: 166 Barana, sinova i kćeri, palo je na frontovima ili u logorima. Treba obnoviti grad, a u gradu jedan ljekar, dvije medicinske sestre i 12 telefonskih priključaka.

Narod kolje stoku i suši meso da bi preživio. Naravno, masline su tu i smokve. Dvadeset pet godina traje izgradnja pruge Beograd-Bar. Pruga od 476 kilometara puštena je u rad 1976. Naravno, tu je i luka.

Godine 1907. Branislav Nušić posetio Bar i napisao da ovaj grad ima perspektivu.

U Bar su uvijek dolazili ljudi, doseljavali se iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Danas se doseljavaju Rusi.

Ostalo je još jedno crno sjećanje: petnaesti april 1979. – zemljotres od 9 stepeni Merkalijeve skale kada je ostalo 49 mrtvih pod ruševinama, a hiljade ljudi bez krova nad glavom. Tada su oštećene sve škole u Baru.

Primjeri koji se pamte

Vijekovi su prohujali, a ljudi su ostali ljudi. Pomagali se u dobru i zlu. Narod priča mnoge primjere.

Doseli se u Bar iz Albanije neki Kolja. Siromah. Pobegao sa mnogo djece zbog nečega iz Albanije i došao u Bar. Nadniči Kolja, ne bira poslove. Ne prosi, ali častan je, svaku pažnju desetostruko vraća. Nadniči kod nekog domaćina koji primeti da je Kolja, sa ulice, podigao opušak koji je neko bacio i povukao dim. Baranin mu, krišom, da niko ne vidi, ubaci u džep dvije kutije cigareta i to Kolja dobro upamti. Radi Kolja godinama, radi, zarađuje i zaima; kupi kombi i jednog dana domaćinu istovari dva teleta ispred kuće. Ženi ništa nije bilo jasno, a Kolja kaže: „Dao mi je tvoj muž dvije pakle cigareta kad nisam imao. Ova ja častim, sad kad imam.”

Stara razglednica iz Bara

Stara razglednica iz Bara

Bješe nekad Mitro Vasiljev, travar sa Rumije, lečio je narod kako je znao, travama planinskim. Neki su ga tužili kralju Nikoli, a kralj je želio da što više ljekara liječi ljude, a što manje travara. Pozove kralj Nikola Mitra Vasiljeva, ali on tri dana liječi nekog seljaka i zatvori mu ranu na leđima. Onda Mitro Vasiljev zamoli izlečenog da odu kralju kako bi ga opravdao što nije na vreme došao. Izlečeni pokaže ožiljak i posvedoči, a kralj Nikola dozvoli Mitru da narod slobodno liječi travama, a onima što su ga tužakali poruči da tim povodom više ne dolaze. Još se pripoveda da je tek izliječen čovjek otišao pješke na Cetinje da posvedoči kako je travaru bolesnik bio važniji od vladara.

Petrovići iz Bara čuveni su po bogatstvu stečenom od poljoporivrede. Najčuveniji beše Miloš Petrović koji je u Drugom svjetskom ratu sačuvao glave 14 Albanaca. To se pamtilo i pamti se, te je sedamdesetih na jednoj utakmici rukometaš iz Prištine rekao rekao Slobu Petroviću iz barskog Mornara: „Ja sam sin čovjeka kog je spasio tvoj otac.”

Godine posle oslobođenja. Nekakav svečani prijem. Došao narodni heroj Petar Vojvodić, obukao svečano odijelo, a pored njega mnogo boraca koji su od prevrnutih šinjela sašili odela. Petar se zastidi, jer se ističe! On se namjerno oklizne, prospe po sebi piće i ode da se presvuče.

Družili se pravoslavci Perazić i Leković, odrasli i družili se bez ružne reči. Jednog dana, pištolj slučajno opali u ruci Perazića i pogodi Lekovića koji odmah izdahne. Perazić od tuge skoči u jezero, neplivač, i utopi se.

Hoće Lekovići da se osvete sada, hoće da ubiju Perazića što je ostao sad jedini sin u kući pravoslavih Perazića, jer je najstariji Leković rekao da su im dužni krv.

Čuju to muslimani Perazići ispod Rumije i jedan od šest braće, znajući da su daljni rod, pita oca: „Babo, da mi halališ, idem glavom da zamijenim onoga rođaka jedinca Perazića, da se njihova kuća ne iskopa.”

Otac mu dozovili i oproste se.

Sin ode pravo u kuću Lekovića i kaže: „Ja sam dalji rođak Perazića, došao sam da zamijenim onog jedinca. Slobodno meni glavu uzmite.”

Najstariji Leković skoči na noge, zagrli momka Perazića i kaže: „Hvala ti, spasio si mi dušu i obraz, u ljutini mi je riječ iz usta istekla.”

Tako reče, a sinovima naredi da zakolju ovna i da se počaste. Tako stari Leković uzme mladog Perazića za pobratima. I danas se to pamti.

Nema Bara do cara!

(Izvor: RTS)

Bar

Prihodi Nacionalnih parkova veći 94 odsto

Published

on

Nacionalni parkovi Crne Gore prihodovali su od početka godine do 14. aprila 155,76 hiljada eura što je 94,78 odsto više nego prošle godine.

Direktor NPCG, Vladimir Martinović, kazao je da su u ovu godinu ušli sa istim elanom i željom da pokažu da kroz zalaganje, rad i trud svih zaposlenih rezultati ne mogu izostati.

“To pokazuju i posljednji podaci o prihodima koji su premašili rekorde od prošle godine i ujedno najavljuju da je pred nama još jedna uspješna poslovna godina. Prošla godina bila je rekordna po svim parametrima, a i ovu smo započeli uspješno i već do sredine aprila možemo se pohvaliti prihodima koji su skoro 95 odsto veći od prošlogodišnjih”, rekao je Martinović.

Iz NPCG su kazali da je, zahvaljujući dobroj saradnji sa nadležnim institucijama, lokalnim upravama i preduzetnicima, kontinuiranoj saradnji sa turističkom privredom, ali i promocijom nacionalnih parkova na međunarodnim turističkim sajmovima povećano interesovanje posjetilaca za prirodne vrijednosti zaštićenih područja i njihovu turističku ponudu koja se zasniva na aktivnom odmoru.

Nastavi Citanje

Bar

Danas 45 godina o katastrofalnog zemljotresa u Crnoj Gori

Published

on

Na današnji dan, prije tačno 45 godina, u 7 časova, 19 minuta i 50 sekundi, zemljotres intenziteta IX stepeni Merkalijeve skale, sa magnitudom od 7 Rihtera, izazvao je katastrofalna razaranja na cijelom Crnogorskom primorju, na dužini od preko 100 km.

Epicentar ovog zemljotresa se nalazio u Jadranskom moru, između Ulcinja i Bara, na udaljenosti od 15 km od obale. Ognjište potresa bilo je na dubini od 30 kilometara. Upravo zbog toga trus se žestoko osjetio u cijeloj Crnoj Gori, a podrhtavanje je zabilježeno čak i u višespratnicama u Beogradu.

Začula se prvo strahovita tutnjava, a ubrzo je počelo i podrhtavanje tla. Sa planina su se odranjala čitava brda stijenja i kamenja, a zgrade u centru grada su lelujale kao da su od gume. Samo jezgro Topolice bilo je obavijeno prašinom, jer je zgrada Opštinskog suda srušena do temelja.

Stakla velikih izloga u glavnoj gradskoj ulici su popucala, a stvari iz njih rasute po putu. Petospratni hotel “Agava“ raskrilio se poput harmonike i nalijegao na prvi sprat, međutim, niko od 30 gostiju i osoblja hotela nije poginuo, iako su skakali i sa najvisočijeg sprata na tlo. Bilo je i hrabrih ljudi, poput Boška Đurovića, Krsta Markovića i učenika Milojice Milićevića koji su uskakali u hotel dok je zemlja drhtala, u pokušaju da izvuku preživjele.

U Luci Bar naprsli su gatovi, džinovske dizalice iskočile iz svojih ležišta, a dva sata nakon zemljotresa izbio je požar u skladištu gata dva i progutao velike količine pamuka. Na rezervoarima na Volujici došlo je do naprsnuća i gorivo je počelo da ističe. Desetak brodova usidrenih u luci hitno je napustilo vezove.

Veoma je oštećena stara zgrada Bolnice, pa je 300 bolesnika moralo biti iznijeto u dvorište. Stari Bar je bio polusrušen, a više od 50% kuća je uništeno u Pečuricama, Zupcima, Dobroj Vodi, Šestanima, Krajini, Sutomoru, Mišićima, Čanju… Crmnica je najgore prošla – tu je bilo i najviše ljudskih žrtava, a kuće koje su “preživjele“ zemljotres mogle su se izbrojiti na prste.

Udarom zemljotresa nestalo je vode i struje, prekinute su sve PTT veze, a urušena je Jadranska magistrala prema Ulcinju i Petrovcu. Crmnički vijadukt je bio teško oštećen. Stradala je i pruga Beograd-Bar, od Skadarskog jezera do Sutomora i Bara. Kolosjeci, šine, mostovi, elektro-vučna postrojenja i signalno-sigurnosni uređaji su pokidani. Naprsli su portali na tunelima. Oštećene su mnoge zgrade i radionice pri željezničkim stanicama. Bar je, u svakom smislu, bio odsječeni grad.

Prva vijest o zemljotresu na Crnogorskom primorju u svijet je “otišla” zahvaljujući radio-amaterima i dopisniku “Politike“ Bošku Miloševiću, nepun sat nakon prvog udara. Milošević je dotrčao do Obalske radio-stanice Bar, gdje su bili dežurni Radivoje Todorović i Rašo Ulićević. Pošto nije bilo struje, Todorović je kucao duge i kratke znake na Morzeovom odašiljaču, Ulićević je pridržavao bateriju, a Milošević diktirao vijest upućenu Pomorskoj radio-stanici Dubrovnik. Već sat kasnije Ulićević i Todorović su uspjeli da uspostave i foničnu vezu s Dubrovnikom. Posredstvom Radio Titograda, sve jugoslovenske stanice su prenijele prvi iscrpniji raport Miloševića.

Radio amateri su čitavog dana izlazili u susret mještanima koji su pohitali ka trošnoj baraci (kasnije su prebačeni na trikonhos – crkvicu kod “Agave“, u kombi), gdje je bio smješten Bar-radio. Telegrafisti su primali poruke i prenosili ih širom zemlje. Ljudi su javljali prijateljima i rođacima da su živi.

Odmah nakon zemljotresa, u Baru se, na ledini ispred zgrade Opštine (današnja Vojno-pomorska uprava) kod trikonhosa, sastao Opštinski štab Civilne zaštite. Pristupilo se pružanju pomoći nastradalima, te uspostavljanju reda u gradu i prigradskim naseljima, u nastojanju da se izbjegne haos koji je bio na vidiku. Najteži ranjenici helikopterima su prebačeni za Titograd, a istim prevoznim sredstvom stizali su iz raznih krajeva zemlje ljekari za Bar. Pijaće vode nije bilo ni za lijek, a prvi su u pomoć pritekli Dubrovčani i dovezli brodom-cisternom neophodnu tečnost za stanovništvo. Bila je to prva humanitarna akcija nakon katastrofalnog zemljotresa.

U popodnevnim časovima 15. aprila uvedeno je vanredno stanje – zabrana prilaska stambenim objektima od 18 sati do 5 ujutro. Pred svakim objektom nalazile su se dežurne ekipe i pripadnici vojske koji su pazili da se neko ne vrati u kuće, ili da one ne dobiju “neželjene stanovnike”. Pristigli su i šatori za barsku Bolnicu, koja je tek u večernjim satima dobila struju iz agregata. Oko 21 sat, došlo je 7.000 litara vode iz Titograda, i data je bolnici i pekari.

Mnogi su hladnu noć 15. na 16. april proveli na livadama, iznijevši za djecu improvizovane krevete i pokrivši ih najlonom, dok su se stariji okupljali oko vatre. Jedan dio stanovništva je spavao u automobilima, oko 500 njih i na brodu “Sveti Stefan”, a ŽTO Titograd je na raspolaganje stavilo putničke vagone, pa su se mnogi odlučili na selidbu u voz.

Pošto je postojala opasnost od epidemije, pristupilo se vakcinaciji stanovništva. Voda je cisternama počela da se distribuira 16. aprila, a za gladno stanovništvo dijeljene su konzerve. Ubrzo su počela da pristižu ćebad, i ono najvažnije – šatori. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito je obišao Crnogorsko primorje i pozvao sve jugoslovenske narode da pomognu Crnoj Gori. Čitava zemlja podigla se na noge i uključila u davanje pomoći maksimalnom brzinom i intenzitetom.

Dva dana nakon zemljotresa, počeo je sa radom i Radio Bar, i dao nemjerljivi doprinos uspostavljanju normalnog funkcionisanja života, prije svega servisnim informacijama o distribuciji opreme i namirnica.

U danima (i nedjeljama) koja su uslijedile osposobljen je vodovodni i elektrosistem, a kroz opštinu (i sam centar grada) počela su nicati prava mala šatorska naselja. Svuda gdje je bilo zemlje i travnjaka (a bilo ga je kudikamo više nego danas), stvarane su naseobine – na livadi iza Lamela (današnja Pijaca), na mjestu gdje su danas kafići u Ulici Vladimira Rolovića – preko puta “Turista”, u Pionirskom parku (između “Agave” i tadašnje autobuske stanice), oko Poljoprivredne škole, Doma kulture, Pošte… Sve važnije opštinske institucije smještene su u šatorima ispred “Crvene banke”. U prigradskim naseljima šatori su podizani uglavnom nedaleko od domova. Život je počeo da se normalizuje u vanrednim uslovima, stanovništvo da odlazi na posao, a djeca u škole, uglavnom po šatorima i u montažnim objektima.

U zemljotresu iz 1979. godine izgubila je živote 101 osoba u Crnoj Gori (49 u Baru) i 35 u Albaniji. Povrijeđeno je više od hiljadu ljudi, a među njima 159 teško. Lakše i teže povrijeđenih samo u Baru bilo je preko 300. Velika je bila sreća što se zemljotres dogodio u nedjelju, pa nisu radile radne organizacije i ustanove, jer bi broj žrtava bio neuporedivo veći.

Ono što nije uspio da sruši zemljotres 15. aprila, dokrajčio je novi razorni udar – 24. maja iste godine. Bio je 8,3 jedinica Merkalijeve skale, sa epicentrom u Jadranskom moru između Budve i Ulcinja. U naredna četiri mjeseca evidentirano je 3600 zemljotresa, od čega sedam sa jačinom 7 Merkalija i dva sa jačinom od osam Merkalija. Do kraja 1979. godine registrovano je 90 jakih naknadnih zemljotresa, sa magnitudom većom ili jednakom 4 Rihtera, kao i skoro 10.000 slabijih potresa.

U Baru je u katastrofalnom zemljotresu uništeno 4.490 stanova, od toga u samom centru grada 370, te 5.344 stana (ili kuće) u privatnom sektoru. Potpuno je ruinirano 90.660 m2 poslovnog prostora u društvenoj svojini, a oštećeno 321.980 m2. Cifra je nešto manja kad je riječ o poslovnim objektima privatnih lica – uništeno je 14.120, a oštećeno 18.056 m2. Oštećen je 2.431 metar operativnih obala, više od 7 kilometara tunela, 31 kilometar željezničke pruge, 280 kilometara lokalnih puteva i 60 kilometara magistralnih, 17 km kanala i kolektora, 70 km vodovodne mreže…

Ukupna šteta na području Bara bila je oko 15,4 milijardi novih dinara, odnosno oko milijardu dolara. To je bilo ravno dvadesetogodišnjem društvenom proizvodu opštine Bar u tom periodu. Sanacija šteta od zemljotresa trajala je duže od decenije. Cijela Jugoslavija je pružala finansijsku pomoć Crnogorcima tri godine, dok su zaposleni u Srbiji izdvajali gotovo 15 godina procenat od svojih ličnih dohodaka. U pomoć se uključila i međunarodna zajednica, finansirajući izgradnju nekih zdravstvenih i obrazovnih objekata u opštini.

Zemljotres iz 1979. godine je donio presudne promjene u arhitektonskoj, saobraćajnoj, ekonomskoj, u konačnici i demografskoj strukturi urbanog jezgra Bara. Nestala je naseobina promediteranskog tipa, u kojoj su se svi poznavali i međusobno posjećivali, a nastao konglomerat što je u decenijama nakon tragičnog događaja multiplicirao broj stanovnika, koji su sa sobom donijeli drugačije navike, obilježja i preference.

Nastavi Citanje

Bar

Uhapšen zbog ulične prodaje kokaina

Published

on

Barska policija uhapsila je V.M. zbog sumnje da je izvršio krivično djelo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga.

Iz Uprave policije saopšteno je da su policijski službenici Odjeljenja bezbjednosti Bar, kontrolisali V.M i pronašli osam manjih pvc pakovanja sa sadržajem bijele praškaste materije za koju se sumnja da je kokain, namijenjena uličnoj, prodaji.

Navodi se da je pronađena i digitalna vaga za precizno mjerenje.

“Sa događajem je upoznat tužilac u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici po čijem je nalogu V.M. lišen slobode zbog sumnje da je izvršio krivično djelo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”, kaže se i saopštenju.

Ističe se da je on uz krivičnu prijavu priveden postupajućem tužiocu na dalju nadležnost u zakonskom roku.

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.