bARS program ovogodišnjeg Barskog ljetopisa teško da je mogao imati atraktivnije otvaranje od onog koje je upriličeno sinoć u Galeriji „Velimir A. Leković“ izložbom „Čedo i njegova đeca – dvije generacije Lekića u ateljeu“.

Riječ je o postavci koju čini više od dvadeset vajarskih radova Čeda, Joka i Jelene Lekić rađenih u drvetu, kamenu, aluminijumu, bakru i nekih rađenih u drugim raznim tehnikama.

Čedo Lekić bio je jedan je od najistaknutijih barskih umjetnika krajem prošlog i početkom ovog vijeka, upamćen kao prvi topolički vajar u čiji su atelje u Lamelama dolazile generacije barskih pionira i omladinaca, da krišom vire kako u bakru, gvožđu i kamenu nastaju umjetnička djela. Osnovnu školu učio je u Starom Baru, a u radionici Jovovića “krao zanat” rada u drvetu. Poslije završene polumature, dobio je stipendiju od Luke Bar i otišao u Titograd da pohađa Industrijsku školu. Tamo su zapazili njegov izuzetan talenat za ručnu obradu željeza. Ozbiljnije je počeo da se bavi umjetnošću od 1965. godine, a sedam kasnije i da aktivno izlaže.

Novembra 1976. godine dobija najveće opštinsko priznanje – Nagradu oslobođenja Bara i postaje član Udruženja likovnih amatera Crne Gore.

Čedovim stopama krenula su i njegova djeca – Joko i Jelena pa je sinoćnja izložba bila i svojevrstan omaž velikom barskom umjetniku  oplemenjen radovima njegovih naslednika.

Izložbi je prisustvovala i Đina Lekić, Čedova supruga, Jokova i Jelenina majka.

Đina Lekić i nekadašnji ministar inostranih poslova Crne Gore, jugoslovenski diplomata, univerzitetski profesor i publicista Miodrag Ćaki Lekić.

Pred velikim brojem prijatelja i poštovalaca djela Čeda, Jelene i Joka izložba nostalgičnog naziva „Čedo i njegova đeca – dvije generacije Lekića u ateljeu“, bila je za Barane i prva prilika nakon 38 godina da u izložbenom prostoru uživaju u djelima vajara koji je obilježio jednu epohu grada pod Rumijom

„Vazduh trepti kao da nebo gori, a mi okrećemo točkove Perifernog vremeplova nekoliko decenija unazad. Iz jedne od prostorija u prizemlju Pristanskih lamela br 14, od kojih ne vodi nikakav put, već samo do njih, čuje su cukanje. Jače, pa slabije, pa opet jače, pa opet slabije, razaznaje se samo jedan glas, kao da se svađa sam sa sobom. I opet cukanje, bez prekida, satima… Gomila radoznale dječurlije viri kroz teške zavjese, znaju da čika Čedo opet nešto pravi. Nekima je to dosadno i bez veze, neki ostaju fascinirani kako od bezlične gomile lima ili drveta nastaje nešto. Čika Čedo ih vidi, otvara staklena vrata prostorije, i razgovara s njima kao da su veliki. Ritual vazda isti“, kazao je otvarajući izložbu novinar Radio Bara Željko Milović.

„Dobro veče, dobri ljudi. Dobro veče Barani, dobro veče gosti. Čika Čedo Lekić i večeras je otvorio vrata svoj čuvenog ateljea u prizemlju, uvodeći nas u program bARS, odnosno njegov likovni dio. A posljednju su izložbu imali on i Đina, jer to je bio po svemu nerazdvojan par, još 1984. godine. Svi su na Topolici znali – nit je bilo Čeda bez Đine, nit’ Đine bez Čeda, a bogami nit’ Joka i Jelene bez njih oboje“, naveo je Milović podsjećajući da je “čika Čedo istinski mrzio formalnosti i duge govorancije, čak je nekoliko puta brzo i pobjegao sa otvaranja sopstvenih ili kolektivnih izložbi”.

„Zato ga neću noćas iznevjeriti – neću čitati njegovu biografiju, nabrajati priznanja, citirati što su poznati pisali o njemu… Reći ću samo da je za nas mlađe čiko Čedo bio velika faca. A za starije veliki vajar. Znali su to svi njegovi dobronamjerni vrsnici i kolege, znali su i oni što su ga vazda peckali zato što nije završio Akademiju. A što će čika Čedu Akademija kad je i bez nje dobio Nagradu oslobođenja Bara, kad je i bez nje bio najpoznatiji umjetnik u gradu početkom osamdesetih, kad su mu radovi plovili morima i okeanima u kapetanskim kabinama… Što će čika Čedu Likovna akademija kad bi mu svaki put kad bi vidio novu skulpturu čika Milo Vukčević rekao: “Ovo ti je odlično”“, kazao je Milović.

Ni Čedova djeca nisu učili umjetničke škole – Joko je završio Filozofski fakultet (Italijanski jezik) a Jelena Fakultet za turizam, ali je umjetnički talenat potvrđen u svakom njihovom radu koji je brojna publika imala prilike sinoć da vidi u Galeriji „Velimir A. Leković“.

l6

l7

l8

l9

l10

l11

l12

l13

l14

l15

l16

l17

l18

l19

l20

l21

l22

l23

l24

l25

l26

l27

l28

l29

l30

l31

BIOGRAFIJA ČEDA LEKIĆA

Čedomir Čedo Lekić (Komarno, Crmnica, 1941) se sa porodicom odmah nakon Drugog svjetskog rata doselio u Gretvu, u Stari Bar. Tu je učio osnovnu školu, a u radionici Jovovića “krao zanat” rada u drvetu. Poslije završene polumature, dobio je stipendiju od Luke Bar i otišao u Titograd da pohađa Industrijsku školu. Tamo su zapazili njegov izuzetan talenat za ručnu obradu željeza. Počeo je 1965. godine ozbiljnije da se bavi umjetnošću, stvarao je radove u bakru, aluminijumu, drvetu, kamenu, skulpture od željeza…

Polovinom 1972. godine upoznao je Đinu Perić, koja će ga punih 40 godina pratiti i podržavati u umjetničkim i životnim poduhvatima. Bila je njegov kritičar, savjetnik i podrška za sve, pa i za umjetnost. Đina i Luka Bar ostali su Čedova konstanta za cio život. Od 1973. je počeo da izlaže, a u Sutomoru 1974. dobija prvu nagradu na grupnoj izložbi domaće radinosti. Te godine, jedan njegov rad stiže i u Bari, gdje je reljefna slika u bakru sa motivom mora bila izuzetno zapažena.

Novembra 1976. godine dobija najveće opštinsko priznanje – Nagradu oslobođenja Bara i postaje član Udruženja likovnih amatera Crne Gore. Na prvoj zajedničkoj izložbi Udruženja, njegov rad u kestenovom drvetu “Vapaj” dobija nepodijeljene pozitivne kritike. Nizale su se izložbe, grupne i samostalne (Bar 1978, 1980, 1983, 1984, Titograd 1977, Bar 1979 – dvojna izložba sa Muharemom Muratovićem). Njegovi radovi bili su uvršteni u dvije značajne zajedničke izložbe početkom XXI vijeka – “Kamen je znamen” (2000) i “Legenda o gvožđu” (2001).

Preminuo je 8. avgusta 2012. godine. Iza njega su ostali mnogi radovi. Neke je prodavao, neke poklanjao prijateljima i rodbini, a neki krase sale ustanova u Crnoj Gori. Neki plove okeanima, a neki odolijevaju zubu vremena kao grobne biste prijatelja koje je sačuvao od zaborava. Neki su i ukradeni iz sala koje su decenijama krasili.