Connect with us

Art

Čedo i njegova đeca za impresivno otvaranje bARS-a!

Published

on

bARS program ovogodišnjeg Barskog ljetopisa teško da je mogao imati atraktivnije otvaranje od onog koje je upriličeno sinoć u Galeriji „Velimir A. Leković“ izložbom „Čedo i njegova đeca – dvije generacije Lekića u ateljeu“.

Riječ je o postavci koju čini više od dvadeset vajarskih radova Čeda, Joka i Jelene Lekić rađenih u drvetu, kamenu, aluminijumu, bakru i nekih rađenih u drugim raznim tehnikama.

Čedo Lekić bio je jedan je od najistaknutijih barskih umjetnika krajem prošlog i početkom ovog vijeka, upamćen kao prvi topolički vajar u čiji su atelje u Lamelama dolazile generacije barskih pionira i omladinaca, da krišom vire kako u bakru, gvožđu i kamenu nastaju umjetnička djela. Osnovnu školu učio je u Starom Baru, a u radionici Jovovića “krao zanat” rada u drvetu. Poslije završene polumature, dobio je stipendiju od Luke Bar i otišao u Titograd da pohađa Industrijsku školu. Tamo su zapazili njegov izuzetan talenat za ručnu obradu željeza. Ozbiljnije je počeo da se bavi umjetnošću od 1965. godine, a sedam kasnije i da aktivno izlaže.

Novembra 1976. godine dobija najveće opštinsko priznanje – Nagradu oslobođenja Bara i postaje član Udruženja likovnih amatera Crne Gore.

Čedovim stopama krenula su i njegova djeca – Joko i Jelena pa je sinoćnja izložba bila i svojevrstan omaž velikom barskom umjetniku  oplemenjen radovima njegovih naslednika.

Izložbi je prisustvovala i Đina Lekić, Čedova supruga, Jokova i Jelenina majka.

Đina Lekić i nekadašnji ministar inostranih poslova Crne Gore, jugoslovenski diplomata, univerzitetski profesor i publicista Miodrag Ćaki Lekić.

Pred velikim brojem prijatelja i poštovalaca djela Čeda, Jelene i Joka izložba nostalgičnog naziva „Čedo i njegova đeca – dvije generacije Lekića u ateljeu“, bila je za Barane i prva prilika nakon 38 godina da u izložbenom prostoru uživaju u djelima vajara koji je obilježio jednu epohu grada pod Rumijom

„Vazduh trepti kao da nebo gori, a mi okrećemo točkove Perifernog vremeplova nekoliko decenija unazad. Iz jedne od prostorija u prizemlju Pristanskih lamela br 14, od kojih ne vodi nikakav put, već samo do njih, čuje su cukanje. Jače, pa slabije, pa opet jače, pa opet slabije, razaznaje se samo jedan glas, kao da se svađa sam sa sobom. I opet cukanje, bez prekida, satima… Gomila radoznale dječurlije viri kroz teške zavjese, znaju da čika Čedo opet nešto pravi. Nekima je to dosadno i bez veze, neki ostaju fascinirani kako od bezlične gomile lima ili drveta nastaje nešto. Čika Čedo ih vidi, otvara staklena vrata prostorije, i razgovara s njima kao da su veliki. Ritual vazda isti“, kazao je otvarajući izložbu novinar Radio Bara Željko Milović.

„Dobro veče, dobri ljudi. Dobro veče Barani, dobro veče gosti. Čika Čedo Lekić i večeras je otvorio vrata svoj čuvenog ateljea u prizemlju, uvodeći nas u program bARS, odnosno njegov likovni dio. A posljednju su izložbu imali on i Đina, jer to je bio po svemu nerazdvojan par, još 1984. godine. Svi su na Topolici znali – nit je bilo Čeda bez Đine, nit’ Đine bez Čeda, a bogami nit’ Joka i Jelene bez njih oboje“, naveo je Milović podsjećajući da je “čika Čedo istinski mrzio formalnosti i duge govorancije, čak je nekoliko puta brzo i pobjegao sa otvaranja sopstvenih ili kolektivnih izložbi”.

„Zato ga neću noćas iznevjeriti – neću čitati njegovu biografiju, nabrajati priznanja, citirati što su poznati pisali o njemu… Reći ću samo da je za nas mlađe čiko Čedo bio velika faca. A za starije veliki vajar. Znali su to svi njegovi dobronamjerni vrsnici i kolege, znali su i oni što su ga vazda peckali zato što nije završio Akademiju. A što će čika Čedu Akademija kad je i bez nje dobio Nagradu oslobođenja Bara, kad je i bez nje bio najpoznatiji umjetnik u gradu početkom osamdesetih, kad su mu radovi plovili morima i okeanima u kapetanskim kabinama… Što će čika Čedu Likovna akademija kad bi mu svaki put kad bi vidio novu skulpturu čika Milo Vukčević rekao: “Ovo ti je odlično”“, kazao je Milović.

Ni Čedova djeca nisu učili umjetničke škole – Joko je završio Filozofski fakultet (Italijanski jezik) a Jelena Fakultet za turizam, ali je umjetnički talenat potvrđen u svakom njihovom radu koji je brojna publika imala prilike sinoć da vidi u Galeriji „Velimir A. Leković“.

BIOGRAFIJA ČEDA LEKIĆA

Čedomir Čedo Lekić (Komarno, Crmnica, 1941) se sa porodicom odmah nakon Drugog svjetskog rata doselio u Gretvu, u Stari Bar. Tu je učio osnovnu školu, a u radionici Jovovića “krao zanat” rada u drvetu. Poslije završene polumature, dobio je stipendiju od Luke Bar i otišao u Titograd da pohađa Industrijsku školu. Tamo su zapazili njegov izuzetan talenat za ručnu obradu željeza. Počeo je 1965. godine ozbiljnije da se bavi umjetnošću, stvarao je radove u bakru, aluminijumu, drvetu, kamenu, skulpture od željeza…

Polovinom 1972. godine upoznao je Đinu Perić, koja će ga punih 40 godina pratiti i podržavati u umjetničkim i životnim poduhvatima. Bila je njegov kritičar, savjetnik i podrška za sve, pa i za umjetnost. Đina i Luka Bar ostali su Čedova konstanta za cio život. Od 1973. je počeo da izlaže, a u Sutomoru 1974. dobija prvu nagradu na grupnoj izložbi domaće radinosti. Te godine, jedan njegov rad stiže i u Bari, gdje je reljefna slika u bakru sa motivom mora bila izuzetno zapažena.

Novembra 1976. godine dobija najveće opštinsko priznanje – Nagradu oslobođenja Bara i postaje član Udruženja likovnih amatera Crne Gore. Na prvoj zajedničkoj izložbi Udruženja, njegov rad u kestenovom drvetu “Vapaj” dobija nepodijeljene pozitivne kritike. Nizale su se izložbe, grupne i samostalne (Bar 1978, 1980, 1983, 1984, Titograd 1977, Bar 1979 – dvojna izložba sa Muharemom Muratovićem). Njegovi radovi bili su uvršteni u dvije značajne zajedničke izložbe početkom XXI vijeka – “Kamen je znamen” (2000) i “Legenda o gvožđu” (2001).

Preminuo je 8. avgusta 2012. godine. Iza njega su ostali mnogi radovi. Neke je prodavao, neke poklanjao prijateljima i rodbini, a neki krase sale ustanova u Crnoj Gori. Neki plove okeanima, a neki odolijevaju zubu vremena kao grobne biste prijatelja koje je sačuvao od zaborava. Neki su i ukradeni iz sala koje su decenijama krasili.

 

Continue Reading
Ostavi Komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Art

U Beogradu premijerno prikazan film “Mavena” Baranina Andrije Lekića

Published

on

Svjetska premijera filma “Mavena” autora iz Bara Andrije Lekića održana je sinoć u Mts dvorani, u okviru pretposljednje večeri Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma DOK #5.

Publika je imala priliku da vidi ostvarenje koje je podijeljeno na četiri priče snimljene u periodu od osam godina.

Kroz priče o krvnoj osveti i njenim posljedicama, fenomenu virdžine, ljubavi između sestre i brata koji ima trajno oštećenje mozga i posljednjim danima oca u terminalnoj fazi maligne bolesti, glavni junak promišlja večna pitanja o stvarnosti, istini, potrazi za domom, sjećanjima i ljubavi.

Ovo je posebno iskustvo za mene jer prikazujem film pred prijateljima, rodbinom i sugrađanima. Zahvaljujem se umjetničkom direktoru Igoru Toholju što je odbabrao ‘Mavenu’ za ovaj festival. Moj film je dijelom autobiografski, ali je zasnovan i na iskustvima mnogih ljudi koje poznajem i na osnovu razgovora koje sam vodio sa njima. Četiri priče iz Crne Gore prikazuju određene pojave u društvu, zatim su tu porodični odnosi i na kraju moj odnos prema tim pričama i tim pojavama“, kazao je Lekić.

Trudio sam se da šire sagledam pitanje identiteta i mentaliteta jednog naroda, koji u najekstremnijim uslovima najviše dolazi do izražaja. Imali smo ukupno pedeset sati materijala i onda sam svake zime tokom nekoliko godina skraćivao taj materijal. Sva muzika koja je korišćena u filmu je snimljena ispod vode, ili na vodi. Svi koji su radili na filmu radili su to na prijateljskoj bazi i veoma sam zahvalan na tome“, rekao je Andrija Lekić.

Film “Mavena” prikazan je u okviru takmičarske selekcije debitantskih dugometražnih dokumentarnih filmova “Enter Dok”.

Nastavi Citanje

Art

U Baru obilježeno 130 godina od osnivanja Srpske književne zadruge

Published

on

Povodom jubileja 130 godina od osnivanja Srpske književne zadruge (SKZ) u Dvorcu kralja Nikole održano je književno veče u organizaciji Srpskog kulturnog društva “Slovo ljubve”.

Priču dugu 130 godina o najznačajnijim ličnostima iz kulture srpskog naroda, iz književnosti, nauke i umetnosti ispričao je ukratko Dragan Lakićević, glavni urednik SKZ.

Navodeći riječi pjesnika Branka V. Radičevića, naglasio je da je Srpska književna zadruga uspela da napiše istoriju srpskog naroda, posao državne akademije nauka, jedne enciklopedijske ustanove.

Lakićević je podsjetio da su SKZ osnovali naučnici, profesori i književnici čija su imena zlatnim slovima upisivana na tablama kulture i u istorijama znamenitih ustanova poput Matice srpske, SANU i SKZ. Oni su, po njegovim riječima, “odredili pravce rada, ciljeve, standarde i uzore koji su se potom, tokom svih decenija kroz borbu i stradanje, držali da zadruga bude dostojna prethodnih izdanja i da na tome istrajava kao što se trudi i danas zahvaljujući svojim časnicima, članovima, autorima, prevodiocima…

Duško Babić, upravnik Srpske književne zadruge, kazao je da je svojom pojavom, radom i idejom koju je širila kroz srpski narod, SKZ pronosila ono najvažnije što je istorija i tradicija čuvala vekovima. Babić je naziva duhovnim ognjištem oko kojeg će se sabirati svi koji govore srpskim jezikom.

Kad vidim ono što je prethodilo nastanku Srpske književne zadruge i ono što je 130 godina radila za srpski narod, čini se da nije pretjerano reći da je ona nastala kao rezultat unutrašnje, imanentne nužnosti srpske kulture i istorije“, istakao je Babić.

Prof. dr Milo Lompar – predsednik Srpske književne zadruge istikao je kako je u službi cjelovitosti srpskog naroda osnovana u trenutku kad je uspon srpske države predstavljao i uspon njene inteligencije, univerziteta, omladine, Srpska književna zadruga oblikovala u svojim izdanjima i u “Kolu” djela najznačajnijeg srpskog pjesnika Petra II Petrovića NJegoša.

U SKZ bili su zajedno ‘obrenovićevci’ i ‘karađorđevci’, sekularisti i ljudi podani pravoslavnoj vjeri, ministri i opozicija, bili su zajedno profesori, duhovnici, novinari, pisci… Srpska književna zadruga je u svim tim sadržajima imala centralno mjesto i svog centralnog pjesnika, Njegoša. Uslijedilo je, 1912. godine, izdanje ‘Manjih pjesama NJegoševih’ i čuvena ‘Noć skuplja vijeka’, a nakon njih ‘Luča mikrokozma’ i ‘Gorski vijenac’”, naveo je Lompar.

(Novosti)

 

Nastavi Citanje

Art

Predizborni poklon – hit “Bar je Car” (VIDEO)

Published

on

Koalicija “Dragan Tufegdžić – Idemo, ljudi! Demokratski, evropski, ujedinjeno za Bar!” poklonila je sugrađanima pjesmu “Bar je Car”.

“Privilegovani da živimo u Baru, za nas najljepšem gradu na svijetu, imali smo  obavezu da pokušamo da mu se odužimo!

U to ime poklanjamo Baru pjesmu Bar je Car. Pjesma simbolizuje sve ono što naša opština predstavlja i što ćemo se truditi da sačuvamo.
Autor kompozicije i teksta je Slavko Milovanović, koji je ujedno i vokal dok su autori aranžmana Mladen i Ljubiša Stojanović iz beogradskog studija 69, kojima dugujemo veliku zahvalnost.

Naš Bar to zaslužuje, naši ljudi to zaslužuju jer Bar je Car!
Bar spaja dvije obale, tri vjere i sve dobre ljude!, navodi se u saopštenju koalicije “Dragan Tufegdžić – Idemo, ljudi! Demokratski, evropski, ujedinjeno za Bar!”.

Pogledajte:

Podsjećamo da će sjutra Barani imati priliku da uživaju u koncertu Gorana Pejovića Gule i Katapulta u dvorani Kulturnog centra od 20:00. ULAZ SLOBODAN!

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.