Connect with us

Život

Ajkule u crnogorskom akvatoriju: Mitovi i istina

Published

on

Iako od davne 1953. godine na crnogorskom primorju nije zvanično zabilježen nijedan slučaj napada ajkule na čovjeka, teško je naći kupača kojem užitak tokom boravka u vodi Jadrana nije, bar malo, pokvario strah od mogućeg susreta bliske vrste sa ovom morskom nemani.

Masovni strah od morskih pasa posijao je, i na ovim prostorima, blokbaster Stivena Spilberga iz 1975. godine „Čeljusti“ (Jaws). U vrijeme dok je ovaj horor harao svjetskim bioskopima, turistički marketing na crnogorskom primorju omeo je i, za to vrijeme, sasvim nesvakidašnji ulov čuvenog barskog ribara Steva Radovića Grka.
Vremešni barba je 18. maja 1976. na obalu zaliva, koji je u to vrijeme tek počinjala betonom da prekriva najveća luka Južnog Jadrana, izvukao sa prijateljima najveću ribu koju su stanovnici ovog grada do tog dana vidjeli – „Golemu psinu“, dugu četiri metra i tešku preko 400 kilograma!

Iako je riječ o vrsti morskog psa potpuno bezopasnom za ljude, eho Spilbergovih „Čeljusti“ učinio je svoje: svi jugoslovenski mediji brujali su o ulovu Steva Grka, a razjapljene čeljusti ovog morskog psa smrtonosnog samo za planktone, izazivale su reakcije užasa. Eksperti za morsku faunu morali su tako da spašavaju turističku sezonu relaksirajući javnost objašnjenjima da u Jadranskom moru nema ajkula opasnih po ljude…

Nepunih desetak dana nakon divljenja spektakularnom ulovu Steva Grka, Barani su imali priliku da uživaju i još masovnije se okupe na, za turističku perspektivu Crne Gore, jednom mnogo važnijem dočeku od onog koji su preiredili „Golemoj psini“ – u poslednju stanicu tek završene barske pruge sa prvim vozom doputovalo je kompletno rukovodstvo tadašnje SFRJ na čelu sa doživotnim predsjednikom i vrhovnim komandantom Josipom Brozom.

Upućenim u tadašnje prilike, jasno je da turistički zanos koji je u Crnoj Gori pokrenula posjeta druga Tita i otvaranje kapitalne saobraćajnice, nije dopuštalo luksuz plašenja gostiju i mještana morskim nemanima. Na sledeći zvanični ulov ajkule u Crnoj Gori čekalo se, možda i zbog ovog „momenta“, duže od decenije! U međuvremenu, mediji su izbjegavali senzacionalističke priče o morskim psima primijećenim u ovom dijelu Jadrana.

Broj ajkula u crnogorskom akvatoriju, ulovljenih i naročito onih viđenih, rapidno je počeo da se uvećava tek u godinama kada su raspad SFRJ, tranziciona liberalizacija ekonomije koja je uslijedila i sve druge nuspojave ovih istorijskih procesa, doveli do nemilosrdne borbe i na turističkom tržištu.

Broj primijećenih ajkula u crnogorskom akvatoriju dostigao je kulminaciju početkom ljeta 2007. Nije bilo medija u regionu koji u julu te godine nije javio da je velika ajkula primijećena kod Ulcinja, pa zatim u Baru, Budvi, i na ulazu u Boku… Uzbuna je podignuta i u Lučkoj kapetaniji koja je poslala svoj izvidni brodić da prati neman…

Zbog opasnosti od ajkule na plažama od Ulcinja do Budve bila je podignuta crvena zastavica kao znak upozorenja kupačima da se ne udaljavaju od obale.

Iz istih razloga crvene zastavice dizane su i u avgustu kada je iz Herceg Novog stigla vijest da su lokalni ribolovci Dragan Tušup i Zoran Mrvaljević ulovili bezopasnu ajkulu tešku svega 20-ak kilograma.

Da li su brojni alarmi zbog viđene ajkule koji su tog ljeta uzburkali strasti i paniku među turistima bili opravdani, teško je procijeniti. Dragan Marović iz Bara, koji se već tri decenije bavi sportskim ribolovom, kaže da ljudi često u panici u svakom leđnom peraju koje isplovi iznad površine vode prepoznaju ajkulu.

„U crnogorskom akavtoriju ima delfina, sabljarki, brojnih sasvim bezopasnih morskih pasa koji se hrane planktonima i imaju leđno peraje slično ajkuli. Ljudi u strahu često prepoznaju ovog predatora i dignu bespotrebno paniku. Ajkula svakako ima, ali se vrlo rijetko sreću u samom primorju. Gotovo sve koje su ulovljene tokom minule dvije decenije na ovim prostorima, izvučene su na 15-20 milja od obale. S obzirom da za sve te godine nije bilo nijednog incidenta sa ajkulama, jasno je i da je bezrazložna panika koja se zbog njih diže“, ispričao nam je Marović.

Od sledeće turističke sezone, počeo je da opada broj viđenih, a raste broj ulovljenih ajkula i takav trend prisutan je do danas. Ovog ljeta, u rasponu od samo nedjelju dana ulovljena su dva morska psa – 14. avgusta „mako“ ajkula u Baru i sedam dana kasnije tzv „glavonja“ u Budvi.

Na ulov mako ajkule u Baru saznalo se preko fejsbuka, nakon što je barski ronilac i ribolovac Aleksandar Laković Garo na svom profilu okačio slike nesvakidašnjeg ulova sa natpisom: „samo se vi kupajte i mislite da nema ništa u vašoj bizini…ha, ha, ha“.

Lakovićev plijen bio je prvi zabilježeni ulov mako ajkule u crnogorskom podmorju. Riječ je o najbržoj vrsti iz porodice ajkula koja pliva i do 100 km na sat! Ova vrsta specifična je i po tome što kada je zakačena na udicu, umije da skoči van vode i više metara u vis. Spada u red onih morskih pasa kojima nije strano da napadnu i ljude. Od 1982. godine do danas zabilježena su 42 napada mako ajkula na ljude.

Lakovićeva mako ajkula „pala“ je na parangal (niska udica sa ribama, okačena na pučini).

Nedjelju nakon opasne, ali ne velike mako ajkule izvučene iznad barske rivijere, jedan od najpoznatijih ribolovaca iz Crne Gore, Ilija Rafailović, izvukao je iznad Budve, na 18 milja od obale i sa 120 metara dubine, tzv. „glavonju“ dugog gotovo tri metra i teškog 140 kilograma.

Ilija je od devedesetih godina do danas ulovio preko deset morskih pasa, ali mu je poslednji ulov, inače po kupače bezopasnog „glavonje“, presjeo pošto je jedan beogradski tabloid prenio da je u svom restoranu, umalo otrovao goste nudeći im meso ove velike ribe koja je poznata po veoma otrovnoj jetri.

Poznati budvanski ribar zbog ove epizode nije bio raspoložan da priča o svojim iskustvima sa lovom ajkula.

„Vjerujte da više nemam snage i volje da govorim o tome. Poslednji ulov mi je presjeo. Prenijeli su totalnu laž da sam umalo otrovao svoje goste otrovnim mesom, danima su nam se ređale inspekcije u restoranu… Ne sumnjam u vaše dobre namjere, ali ja nemam snage da pričam više za medije o tome“, rekao nam je najstariji od tri brata Rafailović koji su vlasnici restorana Tri ribara, jednog od najpoznatijeg ugostiteljskih objekata na budvanskoj rivijeri.

O tome koliko je minulog avgusta ajkulama u crnogorskom akvatoriju bilo „gusto“, svjedoči i priča barskog ribolovca Mira Ciganovića. On je početkom prošlog mjeseca na otvorenom moru iznad Sutomora vodio četvrosatnu borbu sa ajkulom koja je u svijetu ribara poznata kao „lisica“ jer ima neuobičajeno dug rep.

„Po mojoj procjeni, bila je duga oko četiri metra, i teška bar 100 kilograma. Bila mi je na udici oko četiri sata, sve dok je nije ispravila i pobjegla“, ispričao nam je Ciganović.

„Lisica“ nije opasna po ljude, iako može da naraste i do šest metara i dosegne težinu od pola tone. Hrani se manjom ribom i prošlog ljeta je jedan kapitalni primjerak iz mora izvukao upravo gorepomenuti Ilija Rafailović. Slika lisice ulovljene sredinom avgusta prošle godine prva je u nizu fotografija u ulaznoj prostoriji restorana „Tri ribara“.

Barski sportski ribolovac Miro Ciganović imao je ovog ljeta još jedan, istina indirektni susret, sa ajkulom. Dok je vadio iz mora „gofa“ teškog 14 kilograma, morski pas mu je umalo otrgnuo ulov!

“Osjetio sam da je riba u momentu otežala i iznenadio se jer je mi bilo neobično, a onda kao da se brzo predala. Sve je trajalo 4-5 sekundi”, ispričao je Ciganović.

Kada je izvukao „gofa“ shvatio je razlog brze predaje ove krupne ribe jer je na boku imala veliki ugriz. Ribar vjeruje da se komadom „gofa“ omrsio omanji „modrulj“, vrsta ajkule koja važi za domicilnog člana jadranske faune i spada u red morskih pasa kojima nije strano ni da napadnu i ljude.

“Po ugrizu mogu samo da pretpostavim da ja u pitanju modrulj. Možda i neka opasnija ajkula ali svakako ne pretjerano velika“, ispričao je Ciganović.

Uz pomenute dvije ulovljene ajkule, ove godine u crnogorskom akvatoriju ulovljena je još jedna. Sredinom aprila ribolovci Dejan Gopčević i Vesko Katurić u ovkiru takmičenja ”Ulov mjeseca” koji organizuje firma Una iz Tivta, izvukli su na otvorenom moru ajkulu tešku 150 kilograma i dugu preko dva metra!

Vijest o ulovu ove ajkule u medijima je zaslužila samo dvije rečenice. S obzirom na pažnju koja je ranijih godina pridavana svakoj primijećenoj ajkuli, to je bila svakako neuobičajena reakcija.

“Većina ribolovaca izbjegava da govori o ulovljenim ajkulama jer nisu sigurni da li su izvadili zaštićenu vrstu. Recimo, modrulji su zaštićeni jer im prijeti nestanak. Mako ajkule imaju takođe vrlo ukusno meso I prilično su skupe. Nekada je ovdje bilo dosta pešikana ali su ih masovnim izlovom ribarskim kočama gotovo istrijebili. Zato su ribari danas sve manje raspoloženi da se hvale ulovom ajkula”, objašnjava nam jedan iskusni ribolovac uz molbu da ga ne imenujemo kako bi ne bi imao problema sa kolegama koje se “ne drže zakona kao pijan plota”.

Sve češći ulovi ajkula u crnogorskom podmorju, kao i demistifikacija ovih morskih predatora kroz statističke podatke koji pokazuju da manje od 80 ljudi godišnje na čitavom svijetu strada od njihovog napada, umanjili su strah koji je godinama tablodino i u svrhe turističke kontrapropaganade njegovan u ovdašnjoj javnosti .

Omekšavanje jeze od morskih pasa možda i najbolje ilustruje sudbina ulovljene „Goleme psine“ iz 1976. godine kojom smo započeli ovu priču. Preparirani ulov ribara Steva Grka, danas se čuva u stakleniku dvorca kralja Nikole u Baru, a kustosi zavičajnog muzeja koji je smješten u ovom rezdiencijalnom zdanju, morskog psa zovu „Miki Maus“.

Pogledajte zašto:

Mladen STOJOVIĆ (14.09.2014.)

 

 

Continue Reading
Ostavi Komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Bar

Da se “Ribnikar” ne ponovi u susjedstvu, neophodan strateški odgovor društva i medija

Published

on

PIŠU: Teodora Đurnić i Vesna Ivanovska-Ilievska

Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traume, situacija u kojoj mlada osoba nailazi na nerazumijevanje porodice, vaspitni stil koji uključuje vikanje i batine, neki su od okidača koji djecu i mlade dovodi do izvršenja masovnih ubistava u školama, navodi psihološkinja Adriana Pejaković.

U maju ove godine se u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu dogodilo masovno ubistvo u kojem je trinaestogodišnji dječak pištoljem ubio devetoro djece i čuvara škole. Posle toga i u školama u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji pojavile su se slične prijetnje upućene đacima i nastavnicima, a u Crnoj Gori je na meti bio i Elektrotehnički fakultet u Podgorici.

Na imejl adresu Univerziteta Crne Gore (UCG) petog maja stigla je poruka u kojoj nepoznata osoba prijeti da će na Eletrotehničkom fakultetu počiniti goru nesreću nego onu koja se desila u Srbiji.

„Informisan sam da je prijetnja stigla na više adresa na UCG. O prijetnji je sa našeg fakulteta odmah obaviješten Rektorat i zgrada tehničkih fakulteta je ubrzo evakuisana“, kazao je dekana Elektrotehničkog fakulteta, Miloš Daković.

Prije svega nekoliko dana, uprava nikšićke Osnovne škole „Ratko Žarić“ podnijela je prijavu policiji da je jedan učenik prijetio đacima da će ih navodno ubiti i da posjeduje spisak žrtava. Sličano se desilo i u Osnovnoj školi “9. maj” u Sutivanu kod Bijelog Polja, gdje je četrnaestogodišnji dječak takođe sa spiskom žrtava prijetio đacima. U ovoj školi je nakon te prijetnje raspoređen službenik tamošnjeg policijskog Odjeljenja bezbjednosti.

I u Sjevernoj Makedoniji učenik se pojavio u osnovnoj školi sa plastičnim pištoljem. U Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) Sjeverne Makedonije objašnjavaju da je odmah nakon nemilog događaja u Beogradu nekoliko makedonskih resora i institucija započelo konsultacije o dopuni postojećih mehanizama za otkrivanje i prevenciju vršnjačkog nasilja.

„Policija kroz sve službe preduzima aktivnosti za sprečavanje nasilja u školama. U koordinaciji sa direktorima i stručnim službama, uspostavljeno je kontinuirano prisustvo policije u blizini škola kako bi se omogućilo brzo reagovanje u slučaju potrebe, posebno tokom velikih raspusta kada je veća učestalost djece. Policija je u pojedinim slučajevima vršila pregled ličnog prtljaga djece pri ulasku u škole, rančeve, torbe i slično“, rekli su iz MUP-a Sjeverne Makedonije.

Odgovori nadležnih institucija na nesreću u Srbiji

Prema istraživanja “Small Arms Survey”, globalnog centra koji pruža relevantne informacije o svim aspektima malokalibarskog oružja i oružanog nasilja, na trećem i četvrtom mjestu sa jednakim brojem komada oružja na stotinu stanovnika nalaze se Crna Gora i Srbija.

Nakon nesreće u Srbiji, Ministarstvo unutrašnjih poslova Crna Gore i Uprava policije podsjetili su na akciju “Poštuj život – vrati oružje” koja se u Crnoj Gori sprovodi od 2014. godine, a po kojoj svaki građanin shodno Zakonu o oružju može bez bilo kakvih pravnih posljedica nesmetano i dobrovoljno policiji predati vatreno oružje bez obzira na to da li oružje posjeduju u ilegalnom ili legalnom vlasništvu i nezavisno o kojoj kategoriji vatrenog oružja je riječ.

Detaljna pitanja o oduzetom oružju i uopštenom odgovoru institucija u Crnoj Gori na prevenciju masovnog ubistva koje se dogodila u Srbiji poslata su na adresu Upravi policije od kojih nismo dobili odgovor.

Mladen Marković iz Uprave policije je nedavno za televiziju Vijesti kazao da je u prvoj polovini godine vraćeno 830 komada oružja, preko 200 komada minsko-eksplozivnih sredstava i oko 24 000 komada municije različitog kalibra.

Ipak, profesorica medijske pismenosti, Svetlana Jovetić Koprivica smatra da crnogorske institucije nemaju razvijene strategije kojima bi mogle da se suoče sa ovim i sličnim problemima.

„To naravno ne znači da se zaposleni u sistemu bezbjednosti i obrazovanja ne trude da nađu odgovarajuća rješenja, već da složenost ovog problema prevazilazi postojeće mogućnosti“, dodaj Jovetić Koprivica.

Svetlana Jovetić Koprivica (Foto: Privatna arhiva)

Nakon masovnog ubistva u Srbiji i u Sjevernoj Makedoniji pokrenute su određene mjere prevencije, pa je krajem prošle školske godine otvorena i elektronska adresa za prijavu nasilja u školama.

„Do sada je stiglo preko 50 prijava. Većina njih se odnosi na vršnjačko nasilje, a najčešći podnosioci pritužbi su roditelji ili staratelji. Neki od njih su za nedolično ponašanje nastavnika, a dostavljeni su i predlozi za povećanje bezbjednosti u školama“, objašnjavaju iz Ministarstva prosvete i kulture Sjeverne Makedonije.

Na inicijativu njihovog ministra prosvete i nauke, Jetona Šaćirija formirana je i radna grupa koju čine psiholozi i socijalni radnici, koja ima savjetodavnu ulogu i za svaku prijavu poziva administraciju i stručnu službu škole na razgovor, a po potrebi i roditelje učenika.

Kolektivna trauma opravdana reakcija na nesreću

Psihološkinja Adriana Pejaković komentarišući prijetnje učenicima u crnogorskim školama,  ističe da je nakon događaja u Srbiji došlo do „prelivanja agresivnosti“. Primjećuje i da su nakon masovnog ubistva u Beogradu ljudi sami krenuli da rješavaju ovu situaciju i traže krivaca u školi, medijima ili društvu.

„Ovo je uobičajena traumatska reakcija gdje želimo odmah da se otresemo ojećanja šoka i nevjerice i “posložimo” događaj da bismo se osjećali bezbjednije. Tada su mnogi psiholozi apelovali da zastanemo, da dozvolimo sebi da se osjetimo tužno i nemoćno pred užasom, bilo sami bilo uz nečiju podršku jer nije dobro ova osjećanja ignorisati“, kaže Pejaković.

Adriana Pejaković (Foto: Privatna arhiva)

Pejaković navodi različita osjećanja koja su nas sve obuzela nakon pomenute tragedije.

„Javila su se osjećanja straha i brige, kao i pitanja koliko su naša djeca bezbjedna? Kako da im ovo objasnimo? Kako da budemo tu jedni za druge? Ovaj događaj je presedan po mnogim aspektima i važno je da kao društvo uradimo sve da zaštitimo svoje najmlađe  i najranjivije članove“, dodaje ona.

Sociolog i redovni profesor na Učiteljskom fakulteta „Sv. Kliment Ohridski“ na univerzitetu „Sv. Ćirila i Metodija“, Emilj Sulejmani, komentarišući društveni kontekst događaja ističe bitnonst  socijalizacije za razvoj pojedinca.

„Događaj u Beogradu je odraz jedne asocijalne osobe koja nije prošla ili bila nedovoljno pripremljena da se suoči sa sekundarnom socijalizacijom koja se odvija u školama, a posebno u procesu puberteta. U ovoj fazi socijalizacija zavisi od dva glavna faktora, a to su škole i drugova iz razreda“, navodi Sulejmani.

Emilj Sulejmani (Foto: Privatna arhiva)

Pejaković je navela i neke od „okidača“ za masovne pucnjave u školama.

„Nakupljeni mentalni ili psihološki problemi, stres i traumatska iskustva, porodična situacija u kojoj mlada osoba ne može da nađe razumijevanje, vaspitni stil roditelja koji može uključivati vikanje, vrijeđanje i batine itd..  Naravno, u mnogim porodicama se dešava da djeca i mladi budu izloženi ovim situacijama pa neće zapucati na škoske drugove. Ne možemo sa sigurnošću znati, ali ovdje govorimo o faktorima koji povećavaju vjerovatnoću za neko agresivno i impulsvno ispoljavanje“, kaže ona.

Dezinformacije i izazovi društvenih mreža

Urednik u Raskrinkavanju.me, Darvin Murić kaže da su se i crnogorski mediji uključili u senzacionalističko izvještavanje o masovnom ubistvu u Beogradu.

„Bilo je i dezinformacija, srećom najmanje u onim uticajnim i najčitanijim medijima, već se dezinformisanje o toj temi u najvećoj mjeri svelo na one koje su poznati dezinformisanju. Kada je u pitanju etički kodeks – on je, kao što to obično biva situacijama poput pucnjave u beogradskoj školi, kada mediji ne prezaju skoro ni od čega da bi došli do klika i lajka, maksimalno ignorisan. Objavljivane su fotografije i poluinformacije koje u ovakvim slučajevima treba izbjegavati po svaku cijenu“, kazao je Murić, navodeći da su dezinformacije koje su dolazile iz regiona vrlo lako bile dostupne i našim građanima zbog dijljenja istog jezika.

Darvin Murić (Foto: Privatna arhiva)

Kada je u pitanju izvještavanje makedonskih medija o samoj nesreći, komunikolog i profesor na Međunarodnom balkanskom univerzitetu u Skoplju, Sead Džigal ističe da su mediji primarno koristili zvanične izvore informacija poput lokalne policije i institucija u Srbiji, da bi kasnije veliki broj sadržaja prenosili iz srpskih medija, pa preko njih i veliki broj dezinfromacija.

„Ponovo je propao profesionalizam medija, iako je bilo pokušaja pojedinih medija i novinara da profesionalno i etički informišu javnost, međutim, na kraju, zloupotreba tragedije i eksploatacija slučaja zarad javnosti u korist medija je prevagnula“, kaže Džigal.

Sead Džigal (Foto: Privatna arhiva)

Murić kaže da je nakon masovnog ubistva u Srbiji, bilo „očekivano“ i da će prijetnje đacima u crnogorskim školama dobiti medijski prostor.

„Senzacionalizma koji može izazvati strah među čitaocima i jeste bilo, ali na sreću nismo zabilježili širenje dezinformacija o tim slučajevima“, dodaje Murić.

Psihološkinja Pejaković skreće pažnju i na društvenu mrežu Tik Tok kojom se u periodu nakon masovnog ubistva u Srbiji širio i veliki broj snimaka i poruka agresivnog sadržaja.

„Ipak, moramo shvatiti ne i opravdati da su mnoga djeca na ovaj način pokušala da preuzmi kontrolu nad situacijom, da ovladaju strahom i agresijom koja se javila usljed ovog čina“, kaže Pejaković.

I Nadica Skeparoska-Petkovska iz Društva za privatnu praksu za psihologiju „Moziak“, navodi da izvještavanje medija o nesreći može kod djece izazvati fenomen „normalizacije nasilja“.

„Postoji nešto što se zove imitacija nasilnog čina. Snezacionalističko izvještavanje o događaju, sa svim detaljima, može da probudi radoznalost kod djece, a kod neke djece djeluje ohrabrujuće na ponavljanje čina. Takvo izvještavanje na neki način stvara antiheroja čije ponašanje određena djeca žele da kopiraju. Djeca uglavnom uče preko modela. Imitacija nasilja je pojava o kojoj svjedoči više studija u svijetu. Taj fenomen podstiče medijsko izvještavanje sa svim detaljima, što često služi kao putokaz za naknadne nasilne radnje“, objašnjava Skeparoska-Petkovska.

Nadica Skeparoska-Petkovska (Foto: Privatna arhiva)

Profesorica medijske pismenosti, Jovetić Koprivica istakla je i značaj izučavanja ovog predmeta u školama, kao odbranu od dezinformacija i filtriranje sadržaja.

„Medijska pismenost se pokazuje nužnošću koja u Crnoj Gori ove godine prvi put ulazi među starije osnovnoškolke/ce kao izborni predmeti, a očigledno je da će biti neophodna na mnogo ranijem uzrastu kao obavezan predmet. Nije riječ samo o praćenju sadržaja koji zaokupljaju pažnju djeteta jer na nekom osetljivijem uzrastu to nije ni moguće, ali istinska zainteresovanost za ono što čini djetetov svijet može nas dovesti u poziciju saveznika. Pred količinom i sadržajem koji je svakodnevno dostupan i djeci i nama odraslima, pitanje je koliko i takvo savezništvo ima efekta. Ipak, to je jedino na šta se možemo osloniti“, kaže ona.

Kritičko mišljenje, briga o mentalnom zdravlju i razgovor sa djecom kao moguća rešenja

Pejaković navodi da danas živimo u društvenom kontekstu u kojem su mladima uzori razni zabavljači i jutuberi koji „promovišu anitvrijednosti: brz život, kriminal, promiskuitet, veliki novac..“

„Djeca i mladi na taj način uče da živimo u društvu u kome su to vrijednosti koje valja dostići da bismo bili “neko”. Ovo je atmosfera “ natopljena” kompeticijom i agresijom a kao ljudska bića tako ne možemo da živimo jer smo prirodno predodređeni da budemo solidarni i usmjereni jedni na druge. Potrebno je da učimo djecu i mlade da agresiju koju prirodno imaju i koja je sasvim u redu kanališu kroz sport ili umjetnost , da im ponudimo valjane uzore, da i sami budemo takvi uzori“, kaže ona.

Jovetić Koprivica ističe da profesori i nastavnici moraji otvoreno i neposredno komunicirati sa učenicima.

„Sprečavanje ovakvih i sličnih događaja su moja životna misija jer predajući književnost kontinuirano gradim svijest mladih ljudi o vrlini, vrijednosti, čovječnosti, humanosti. Međutim, sopstvenim primjerom pozivam roditelje i djecu na kontinuirano učenje, otvorenost, spontanost, razmjenu što bi mogao biti jedan od ključeva u suzbijanju i sprečavanju nasilja“, kaže ona.

I Skeparoska-Petkovska navodi da je ključan otvoren razgovor sa djecom.

„Možemo da razgovaramo o prevenciji i prepoznavanju nasilja, rizičnim ponašanjima među mladima, kao i o svemu što se tiče mentalnog zdravlja, kako u školama tako i u medijima“, zaključuje ona.

Kada je u pitanju plasiranje i konzumiranje medijskog sadržaja, Džigal dodaje da je u stvarnosti veoma teško ostati zaštićen od medijskih manipulacija, čak i za solidno medijski pismene građane. Zato je, po njegovom mišljenju, najbolje izbjegavati medije koji imaju istoriju i praksu objavljivanja manipulativnih i senzacionalističkih sadržaja.

I Murić ističe korištenje zvaničnih izvora, te objavljivanje isključivo provjerenih i potvrđenih informacija.

„Ono što mi uvijek govorimo čitaocima Raskrinkavanja jeste da traže dodatne izvore, da izbjegavaju portale koji nisu registrovani, koji objavljuju nepotpisane tekstove, da uvijek daju prednost medijima koji objavljuju zvanične i provjerene informacije, a posebno da ne učestvuju u dijeljenju dezinformišućeg sadržaja“, zaključuje Murić.

Ovaj tekst je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i partnera i nužno ne odražava stavove donatora.

Nastavi Citanje

Budva

Kampala beach: Dah Afrike uz balkanski šmek na pjeni od mora Buljarice (FOTO, VIDEO)

Published

on

Šta povezuje Republiku Ugandu sa Buljaricom, jednim od poslednjih bisera netaknute prirode na crnogorskoj obali Jadrana? Odgovor je: plaža “Kampala”, nazvana po prijestonici države smještene u samom srcu Afrike.

Minulih dana brojne javne ličnosti, poput pjevača Đanija i MC Stojana, pozivale su na “vruće druženje” na ovoj plaži. Pažnju javnosti privuklo je i za naše prilike neobično vjenčanje na pjeni od mora “Kampale”, koje je privuklo pažnju brojnih medija.

Od vlasnika “Kampala beach” koji je zamolio da ga ne imenujemo, uz simpatično objašnjanje da “ne želi da bude popularan”, saznali smo da je plaža dobila ime zbog prijateljskih veza sa Ugandom.

Imamo velike prijatelje u Ugandi, veliku simpatiju prema ovoj državi i njenom narodu i to je bilo dovoljno da je na neki način promovišemo dajući našoj plaži ime po glavnom gradu Kampali“, objasnio nam je zakupac dodajući da se nada da će ubrzo plaža dobiti i posebnu dekoraciju povezanu sa egzotičnom afričkom zemljom.

Rastumačena nam je i kanonada najava poznatih pjevača da dolaze na “Kampala beach”.

Nisu slagali, to su naši prijatelji i ljetos ćemo se zajedno kupati u Buljarici, naravno biće i pjesme i žurki, ali o tom potom. “, kaže zagonetno mlađani vlasnik plaže.

Nedavno je na “Kampali” gostovao poznati harmonikaš Marko Ćetković, a “ničim izazvane” žurke na pjeni od mora su uobičajena scena na ovoj plaži, smještenoj tačno po sredini po mnogima najljepše uvale na crnogorskom primorju.

Poslednje analize kvaliteta morske vode koju je odradio Institut za biologiju mora pokazale su da je morska voda u Buljarici odličnog kvaliteta. To je i glavni adut ove turističke lokacije već decenijama koje ima jendostavno objašnjenje: U zaleđu plaže u Buljaricama nema naselja, tako da nema ni kanalizacionih odvoda koji bi prljali vodu. Upravo zbog ovog detalja, ova plaža postala je omiljena kod turista ali i mještana Južnog Jadrana koji žele da se kupaju u potpuno čistoj morskoj vodi.

S obzirom da je plaža “Kampala” poslednje u nizu uređenih kupališta (otprilike na samom centru par kilometara duge plaže u Buljaricama), kvalitet vode je ovdje i najbolji.

Specifičnost ove plaže je i veliki razmak između ležaljki.

Cilj nam je bio da gostima pružima maksimalan komfor i onu intimu koja je moguća na plaži. A kad dođe vrijeme za radovanje i đuskanje, sabijaćemo se“, kaže uz smijeh vlasnik “Kampale”.

Drugi adut “Kampale” je cijena ležaljki i baldahina koja je duplo ili troduplo jefitnija od plaža iz komšiluka u Petrovcu ili Sutomoru, od kojih je Buljaricu dijeli samo nekoliko kilometara. U treći – vruće žurke na pijesku, tek treba da se uvjerimo pa novu reportažu zakazujemo nakon prve koja se očekuje veoma brzo!

Gosti “Kampale” imaju u plažnom baru priliku i da isprobaju nadaleko čuvene kafe iz Ugande koje se za sada mogu piti samo na ovom mjestu!

Čudesna ljubavna priča iz Buljarice: Na plaži se upoznali i zavoljeli, na plaži se i vjenčali!

Nastavi Citanje

Bar

Na platou ispred Dvorca kralja Nikole promovisan roman Vuka Martinovića “Ključevi dobra i zla”

Published

on

U okviru Barskog ljetopisa, sinoć je na platou ispred Dvorca kralja Nikole održana promocija romana Vuka Martinovića “Ključevi dobra i zla”

Okarakterisan kao istorijski triler, roman je, prema riječima autora, jedna vrsta mozaika, sastavljen od tri prepletene priče, koje se odvijaju u tri vijeka, sve tri pisane na jezicima tih vijekova. Jezik 21. vijeka je moderan, u 20. je klasičan, a u 19. vijeku blago arhaičan.
Dvije storije odigravaju se na prostoru Crne Gore, a jedna u Vojvodini.

Jedan tragičan događaj spojiće njihove sudbine kroz vijekove. Sve ovo zapravo je fasada romana, naravno da su mnogo važnije poruke koje knjiga šalje i emocije koje donosi.

O ovom istorijskom trileru govorili su književnica Jasenka Lalović i autor knjige Vuko Martinović

Knjiga pred vama je poput škrinje koja u sebi krije mnoge dugo čuvane tajne, bolne istine i pitanja koja nas lome u vječitoj borbi dobra i zla. Ne daje jednostavne odgovore, niti dopušta da ih naslutimo. Autor maestralno prepliće vremena, ukazujući na relativnost svakog trajanja, pa i onog koje se mjeri životima. Čvrsto ih uvezuje uz opomenu da sva naša uvjerenja o onome što jesmo, lako potre zapis predaka u nama. U ovom rukopisu pronaći ćete sve ono što određuje dobar roman iz pera onog ko je darivan snagom kazivanja predaka, ujedno talentom pisane riječi. Dugo su mi se pred očima smjenjivale slike njegovih junaka, jasno sam čula eho njihovih riječi. Kažu da valjanost nekog djela upravo tako provjeravamo. Odjecima koji u nama odzvanjaju“, kazala je na promociji Jasenka Lalović

Jednočasovna promocija je tokom cijelog trajanja držala pažnju brojne publike koja je uživala u ovom književnom tkanju na platou Palate koja krasi sve razglednice Bara.

Specifičnu notu promociji romana dao je veliki broj školskih drugova autora romana u publici, među kojima je bio i aktuelni ministar turizma i ekonomskog razvoja Goran Đurović.

Nastavi Citanje

U Trendu

Copyright © 2021 Nadlanu. Theme , powered by WordPress.