Iako od davne 1953. godine na crnogorskom primorju nije zvanično zabilježen nijedan slučaj napada ajkule na čovjeka, teško je naći kupača kojem užitak tokom boravka u vodi Jadrana nije, bar malo, pokvario strah od mogućeg susreta bliske vrste sa ovom morskom nemani.

Masovni strah od morskih pasa posijao je, i na ovim prostorima, blokbaster Stivena Spilberga iz 1975. godine „Čeljusti“ (Jaws). U vrijeme dok je ovaj horor harao svjetskim bioskopima, turistički marketing na crnogorskom primorju omeo je i, za to vrijeme, sasvim nesvakidašnji ulov čuvenog barskog ribara Steva Radovića Grka.
Vremešni barba je 18. maja 1976. na obalu zaliva, koji je u to vrijeme tek počinjala betonom da prekriva najveća luka Južnog Jadrana, izvukao sa prijateljima najveću ribu koju su stanovnici ovog grada do tog dana vidjeli – „Golemu psinu“, dugu četiri metra i tešku preko 400 kilograma!

Iako je riječ o vrsti morskog psa potpuno bezopasnom za ljude, eho Spilbergovih „Čeljusti“ učinio je svoje: svi jugoslovenski mediji brujali su o ulovu Steva Grka, a razjapljene čeljusti ovog morskog psa smrtonosnog samo za planktone, izazivale su reakcije užasa. Eksperti za morsku faunu morali su tako da spašavaju turističku sezonu relaksirajući javnost objašnjenjima da u Jadranskom moru nema ajkula opasnih po ljude…

Nepunih desetak dana nakon divljenja spektakularnom ulovu Steva Grka, Barani su imali priliku da uživaju i još masovnije se okupe na, za turističku perspektivu Crne Gore, jednom mnogo važnijem dočeku od onog koji su preiredili „Golemoj psini“ – u poslednju stanicu tek završene barske pruge sa prvim vozom doputovalo je kompletno rukovodstvo tadašnje SFRJ na čelu sa doživotnim predsjednikom i vrhovnim komandantom Josipom Brozom.

Upućenim u tadašnje prilike, jasno je da turistički zanos koji je u Crnoj Gori pokrenula posjeta druga Tita i otvaranje kapitalne saobraćajnice, nije dopuštalo luksuz plašenja gostiju i mještana morskim nemanima. Na sledeći zvanični ulov ajkule u Crnoj Gori čekalo se, možda i zbog ovog „momenta“, duže od decenije! U međuvremenu, mediji su izbjegavali senzacionalističke priče o morskim psima primijećenim u ovom dijelu Jadrana.

Broj ajkula u crnogorskom akvatoriju, ulovljenih i naročito onih viđenih, rapidno je počeo da se uvećava tek u godinama kada su raspad SFRJ, tranziciona liberalizacija ekonomije koja je uslijedila i sve druge nuspojave ovih istorijskih procesa, doveli do nemilosrdne borbe i na turističkom tržištu.

Broj primijećenih ajkula u crnogorskom akvatoriju dostigao je kulminaciju početkom ljeta 2007. Nije bilo medija u regionu koji u julu te godine nije javio da je velika ajkula primijećena kod Ulcinja, pa zatim u Baru, Budvi, i na ulazu u Boku… Uzbuna je podignuta i u Lučkoj kapetaniji koja je poslala svoj izvidni brodić da prati neman…

Zbog opasnosti od ajkule na plažama od Ulcinja do Budve bila je podignuta crvena zastavica kao znak upozorenja kupačima da se ne udaljavaju od obale.

Iz istih razloga crvene zastavice dizane su i u avgustu kada je iz Herceg Novog stigla vijest da su lokalni ribolovci Dragan Tušup i Zoran Mrvaljević ulovili bezopasnu ajkulu tešku svega 20-ak kilograma.

Da li su brojni alarmi zbog viđene ajkule koji su tog ljeta uzburkali strasti i paniku među turistima bili opravdani, teško je procijeniti. Dragan Marović iz Bara, koji se već tri decenije bavi sportskim ribolovom, kaže da ljudi često u panici u svakom leđnom peraju koje isplovi iznad površine vode prepoznaju ajkulu.

„U crnogorskom akavtoriju ima delfina, sabljarki, brojnih sasvim bezopasnih morskih pasa koji se hrane planktonima i imaju leđno peraje slično ajkuli. Ljudi u strahu često prepoznaju ovog predatora i dignu bespotrebno paniku. Ajkula svakako ima, ali se vrlo rijetko sreću u samom primorju. Gotovo sve koje su ulovljene tokom minule dvije decenije na ovim prostorima, izvučene su na 15-20 milja od obale. S obzirom da za sve te godine nije bilo nijednog incidenta sa ajkulama, jasno je i da je bezrazložna panika koja se zbog njih diže“, ispričao nam je Marović.

Od sledeće turističke sezone, počeo je da opada broj viđenih, a raste broj ulovljenih ajkula i takav trend prisutan je do danas. Ovog ljeta, u rasponu od samo nedjelju dana ulovljena su dva morska psa – 14. avgusta „mako“ ajkula u Baru i sedam dana kasnije tzv „glavonja“ u Budvi.

Na ulov mako ajkule u Baru saznalo se preko fejsbuka, nakon što je barski ronilac i ribolovac Aleksandar Laković Garo na svom profilu okačio slike nesvakidašnjeg ulova sa natpisom: „samo se vi kupajte i mislite da nema ništa u vašoj bizini…ha, ha, ha“.

Lakovićev plijen bio je prvi zabilježeni ulov mako ajkule u crnogorskom podmorju. Riječ je o najbržoj vrsti iz porodice ajkula koja pliva i do 100 km na sat! Ova vrsta specifična je i po tome što kada je zakačena na udicu, umije da skoči van vode i više metara u vis. Spada u red onih morskih pasa kojima nije strano da napadnu i ljude. Od 1982. godine do danas zabilježena su 42 napada mako ajkula na ljude.

Lakovićeva mako ajkula „pala“ je na parangal (niska udica sa ribama, okačena na pučini).

Nedjelju nakon opasne, ali ne velike mako ajkule izvučene iznad barske rivijere, jedan od najpoznatijih ribolovaca iz Crne Gore, Ilija Rafailović, izvukao je iznad Budve, na 18 milja od obale i sa 120 metara dubine, tzv. „glavonju“ dugog gotovo tri metra i teškog 140 kilograma.

Ilija je od devedesetih godina do danas ulovio preko deset morskih pasa, ali mu je poslednji ulov, inače po kupače bezopasnog „glavonje“, presjeo pošto je jedan beogradski tabloid prenio da je u svom restoranu, umalo otrovao goste nudeći im meso ove velike ribe koja je poznata po veoma otrovnoj jetri.

Poznati budvanski ribar zbog ove epizode nije bio raspoložan da priča o svojim iskustvima sa lovom ajkula.

„Vjerujte da više nemam snage i volje da govorim o tome. Poslednji ulov mi je presjeo. Prenijeli su totalnu laž da sam umalo otrovao svoje goste otrovnim mesom, danima su nam se ređale inspekcije u restoranu… Ne sumnjam u vaše dobre namjere, ali ja nemam snage da pričam više za medije o tome“, rekao nam je najstariji od tri brata Rafailović koji su vlasnici restorana Tri ribara, jednog od najpoznatijeg ugostiteljskih objekata na budvanskoj rivijeri.

O tome koliko je minulog avgusta ajkulama u crnogorskom akvatoriju bilo „gusto“, svjedoči i priča barskog ribolovca Mira Ciganovića. On je početkom prošlog mjeseca na otvorenom moru iznad Sutomora vodio četvrosatnu borbu sa ajkulom koja je u svijetu ribara poznata kao „lisica“ jer ima neuobičajeno dug rep.

„Po mojoj procjeni, bila je duga oko četiri metra, i teška bar 100 kilograma. Bila mi je na udici oko četiri sata, sve dok je nije ispravila i pobjegla“, ispričao nam je Ciganović.

„Lisica“ nije opasna po ljude, iako može da naraste i do šest metara i dosegne težinu od pola tone. Hrani se manjom ribom i prošlog ljeta je jedan kapitalni primjerak iz mora izvukao upravo gorepomenuti Ilija Rafailović. Slika lisice ulovljene sredinom avgusta prošle godine prva je u nizu fotografija u ulaznoj prostoriji restorana „Tri ribara“.

Barski sportski ribolovac Miro Ciganović imao je ovog ljeta još jedan, istina indirektni susret, sa ajkulom. Dok je vadio iz mora „gofa“ teškog 14 kilograma, morski pas mu je umalo otrgnuo ulov!

“Osjetio sam da je riba u momentu otežala i iznenadio se jer je mi bilo neobično, a onda kao da se brzo predala. Sve je trajalo 4-5 sekundi”, ispričao je Ciganović.

Kada je izvukao „gofa“ shvatio je razlog brze predaje ove krupne ribe jer je na boku imala veliki ugriz. Ribar vjeruje da se komadom „gofa“ omrsio omanji „modrulj“, vrsta ajkule koja važi za domicilnog člana jadranske faune i spada u red morskih pasa kojima nije strano ni da napadnu i ljude.

“Po ugrizu mogu samo da pretpostavim da ja u pitanju modrulj. Možda i neka opasnija ajkula ali svakako ne pretjerano velika“, ispričao je Ciganović.

Uz pomenute dvije ulovljene ajkule, ove godine u crnogorskom akvatoriju ulovljena je još jedna. Sredinom aprila ribolovci Dejan Gopčević i Vesko Katurić u ovkiru takmičenja ”Ulov mjeseca” koji organizuje firma Una iz Tivta, izvukli su na otvorenom moru ajkulu tešku 150 kilograma i dugu preko dva metra!

Vijest o ulovu ove ajkule u medijima je zaslužila samo dvije rečenice. S obzirom na pažnju koja je ranijih godina pridavana svakoj primijećenoj ajkuli, to je bila svakako neuobičajena reakcija.

“Većina ribolovaca izbjegava da govori o ulovljenim ajkulama jer nisu sigurni da li su izvadili zaštićenu vrstu. Recimo, modrulji su zaštićeni jer im prijeti nestanak. Mako ajkule imaju takođe vrlo ukusno meso I prilično su skupe. Nekada je ovdje bilo dosta pešikana ali su ih masovnim izlovom ribarskim kočama gotovo istrijebili. Zato su ribari danas sve manje raspoloženi da se hvale ulovom ajkula”, objašnjava nam jedan iskusni ribolovac uz molbu da ga ne imenujemo kako bi ne bi imao problema sa kolegama koje se “ne drže zakona kao pijan plota”.

Sve češći ulovi ajkula u crnogorskom podmorju, kao i demistifikacija ovih morskih predatora kroz statističke podatke koji pokazuju da manje od 80 ljudi godišnje na čitavom svijetu strada od njihovog napada, umanjili su strah koji je godinama tablodino i u svrhe turističke kontrapropaganade njegovan u ovdašnjoj javnosti .

Omekšavanje jeze od morskih pasa možda i najbolje ilustruje sudbina ulovljene „Goleme psine“ iz 1976. godine kojom smo započeli ovu priču. Preparirani ulov ribara Steva Grka, danas se čuva u stakleniku dvorca kralja Nikole u Baru, a kustosi zavičajnog muzeja koji je smješten u ovom rezdiencijalnom zdanju, morskog psa zovu „Miki Maus“.

Pogledajte zašto:

Mladen STOJOVIĆ (14.09.2014.)