Umro je moj školski drug i prijatelj, ispisnik i kolega, dr Žarko Lukin Ivanović. I on pripada onoj prvoj generaciji maturanata Barske gimnazije iz davne 1957. godine.

Za nas, starobarske gimnazijalce što smo nosili tjeskobu svog senzibiliteta sa „gornje džade“, Žarko i novopridošli osnovci sa Pristana bili su nekako drugačija djeca, djeca grada, mali, skockani gospodičići. I tu, u tom svetilištu na Bauziku, sudbina je Žarka i mene vezala nekim nevidljivim pupčanikom za čitav život, tako da su nas, nerijetko, zamjenjivali: Žarko – Žika i Žika – Žarko. Proveli smo zajedno osam gimnazijskih godina, u istoj učionici, klupa do klupe, zajedno nam tekli školski dani, maturirali i zajedno otišli u Beograd na studije medicine. Dok sam se ja gombao po podstanarskim udžericama na periferiji, Žarko je stanovao u elitnom studentskom domu „Ivo Lola Ribar“, u samom centru grada, u kome su boravili sinovi istaknutih boraca i junaka iz rata i socijalističke izgradnje i studenti iz nesvrstanih zemalja. I svi smo znali da je tom njegovom povlašćenom habitatu kumovala neka jaka kučko-doljanska veza i zbijali smo šale kako dobri čika Luka u tom krvavom ratu nije mrčio metka i da je, još za vrijeme Kraljevine, bio premješten iz Žarkova u Bar, za šefa željezničke stanice, kako bi tu, pored mora, lakše liječio svoju tešku astmu i emfizem. Nekako istovremeno smo diplomirali i postali ljekari, vratili se kući i zaposlili u bolnici u Starom Baru. Radili smo sve poslove, ništa nam nije bilo teško, dežurali svaki treći dan, bili zaljubljena Hipokratova djeca. Poslije obavljenog staža odslužili smo i vojni rok vojujući u Školi u Beogradu i po kasarnama južne Srbije i Makedonije. Nekoliko sljedećih godina smo, kod onih proljećnjih i jesenjih vakcinacija djece, odlazili u Ulcinj i zajedno sa sestrama Ankom i Zorkom i sa Ismetom i „roverom“ bili nerazdvojna zavjerenička grupa: otkrili smo Konlonzu i Pistilu, Reč i Sveti Đorđe, Nide, Brajšu, Lisna Bori i sve vrijeme bili pod brižnim okom nezaboravne tete Venere i gosti čarobne porodice Kitanović. Iste godine smo se i oženili.

Razdvojile su nas, ne za dugo, naše specijalizacije. Brzo smo rasli i postali ozbiljni ljudi. I već ranih sedamdesetih bili smo najbliži saradnici. U velikom Medicinskom centru koji je objedinio sve zdravstvo Bara i Ulcinja, Žarko je godinama bio direktor bolnice, a šef ginekološko-akušerskog odjeljenja sve do penzionisanja. Tu su nas zatekli zemljotres i ono naše sveopšte stradanje i deset godina obnove. Za zapažene rezultate iz tog perioda odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvezdom i Zlatnim krstom Crvenog krsta Crne Gore. Nosilac je Nagrade oslobođenja Bara.

Žarko je bio odličan učenik i odličan student, demonstrator na fiziologiji. Bio je vrhunski ljekar, velemajstor svoga posla. Iz Ljubljane, gdje je završio specijalizaciju ginekologije i akušerstva sa najvišom ocjenom, donio je savremena znanja najbolje jugoslovenske ginekološke škole, profesora Novaka i Vilfana. Ovdje su primijenjene nove metode i vještine, rađene velike intervencije, radikalne histrektomije, konizacije, serklaži, uvedeni Fanenštilov i Barden-Hojerov rez i među prvima u Crnoj Gori „bejbi frendli“ sistem. Sve žene Bara i Ulcinja porađale su se u Barskoj bolnici. U našem ljekarskom esnafu, Žarko je bio izuzetno cijenjen i poštovan, govorilo se da je on operator „sa dvije desne ruke“. A njega su obožavale žene, kolege i saradnici. Rado je citirao Vladana Desnicu: „Žene su bolji dio čovječanstva.“ Bio je, bez sumnje, najpopularniji i najvoljeniji barski ljekar.

A prije 57 godina, bilo je ljeto, na vreloj sutomorskoj porporeli sreo je mladu, nasmijanu, prelijepu Njemicu Marion Kaufman. Nije odoljela njegovim čarima i već kod Silvesterovih dana postala je frau Ivanović. Mora biti da je to bila velika ljubav. Marion je blistavu svjetlost i bulevare mirisne Kolonje i bajkovitu dolinu Rajne zamijenila kompanijskim zgradama u Volujici i ponad Ložione, sa pogledom na lučicu i poneki brodić i na prostrano biserno žalo što se pružalo sve do dalekih zelenih perivoja Žukotrlice. Pristan je bio grad iz snova. Bila je okružena srdačnošću i dobrotom čika Luke i teta Perside, Žarkovih roditelja, nekom epskom Batrićevskom ljubavlju Žarkovih sestara Dušice i Brane i raskošnom toplinom slovenske duše o kojoj je čitala i tako malo znala. Brzo je učila naš jezik i običaje, upoznala pravoslavlje, a morala se i pomučiti jer kako, na primjer, uspješno prevesti „nachbarin“ u „komšinica, susjeda“, kad je ona ovdje i član uže porodice. Ubrzo su Žarko i Marion svili svoje porodično gnijezdo, rodili Aleksandru i Martinu, dvije prekrasne mlade dame, doktoricu i profesoricu, a onda su, kako to obično biva, došli zetovi i unučad. Ima li veće sreće od toga? Žarko je bio šmeker, volio je društvo i društvo je voljelo njega, volio je izlaske i provod, ali je, prije i iznad svega, bio porodični čovjek, porodica je za njega bila svetinja. Tragajući za smislom života i postojanja, razumio sam da je moj drug Žarko imao puno razloga da se rodi i da živi, on je obogatio ljudski rod.

Od one naše brojne, slavne generacije prvih maturanata Barske gimnazije, a možda se samo nama ta generacija činila slavnom, ostalo je još jako malo, desetak metuzalema, a možda i manje. Otišli su mnogi. Umorili smo se, dragi Žarko. Žalostan sam i tugujem ali neću proliti suzu, jer znam da ćemo se uskoro vidjeti i da ćemo, vezani onim nevidljivim pupčanikom opet biti zajedno i družiti se i piti kafu na terasi Malog dvorca, zagledani u beskraj plave vode. I već čujem tvoj lament: „Žena i voda su dva elementa od kojih je nastao ovaj svijet.“

Do viđenja, Žarko.

Sahrana dr Žarka Ivanovića biće obavljena sjutra, u petak, 9. septembra, u 15 časova, na groblju Gvozden brijeg.